HVALA!

 

 

 

 

HVALA SVIM ČLANOVIMA PD „ŠKAMNICA“

HVALA SVIM PLANINARKAMA I PLANINARIMA IZ HRVATSKE I SLOVENIJE

HVALA GSS-u IZ GOSPIĆA

HVALA TOMISLAVU ČANIĆU DOPREDSJEDNIKU HPS-a

HVALA DORIJANU KLASNIĆU PROČELNIKU VODIČKE SLUŽBE HPS-a

HVALA ZORANU BISTRIČIĆU PROČELNIKU PODKOMISIJE ZA VDI

HVALA SPV ZAGREB,RIJEKA,LIKA

HVALA GOSP. I GĐI .PERKOVIĆI, GĐI. VUČETIĆ(ZAVIČAJNA ZBIRKA OPĆINE BRINJE)

HVALA OPĆINI BRINJE,

HVALA DVD-u BRINJE

 

 

BEZ KOJIH NAŠ 4. TRADICIONALNI USPON NA ZARIN(828n/m)  NEBI BIO USPJEŠAN, OVAKO ,KAO ŠTO JE BIO !

 

07.04.2013.g.U BRINJU SE OKUPILO OKO 600 PLANINARA  IZ 33 PD IZ HRVATSKE(KARLOVCA,BIOGRADA NA MORU,ZAGREBA,BJELOVARA,ZADRA,RIJEKE,

GOSPIĆA,SENJA,OGULINA,DUGE RESE,PLAŠKOG,SKRADA,LOKVI,

BROD MORAVICA,DELNICA,MRKOPLJA
,CRIKVENICE,KORENICE,SAMOBORA,

SV.NEDELJE) I PD „KOČEVJA „IZ SLOVENIJE , TAKO DA I ZA OVAJ USPON MOŽEMO REĆI DA JE MEĐUNARODNOG KARAKTERA.

POSEBNO MORAM NAGLASITI DA JE ALAN ČAPLAR (VODIČ I GLAVNI UREDNIK „HRVATSKOG PLANINARA“)DOVEO NA ZARIN 2 AUTOBUSA „GOJZEKA“

(117 –ero DJECE I NJIHOVIH RODITELJA),KOJI SU NA ZARINU OBAVILI VJEŽBU.

 

UNATOČ IZRAZITO HLADNOM I VJETROVITOM VREMENU(SREĆOM NIJE PADALA KIŠA),PLANINARI SU POČELI PRISTIZATI OKO 9 SATI  I UPISIVATI SE U KNJIGU POHODA,USPUT SU SE MOGLI  POČASTITI DOMAĆOM ŠLJIVOVICOM I DRENOVAČOM,
MOGLI SU PRIBAVITI KARTONIĆE POHODA,MAJICE I KAPE

NAŠEGA DRUŠTVA.

NAKON KRATKOG POZDRAVNOG GOVORA PREDSJEDNIKA DRUŠTVA I GLAVNOG VODIČA, POHOD JE KRENUO U 10 SATI.

DOK JE POHOD TRAJAO NA „MALOJ PLACI“ SU TEKLE ZAVRŠNE PRIPREME OKO GRAHA,POSTAVLJANJA ŠANKA,POSTAVLJANJA STOLOVA,POSTAVLJANJA

„ŽIVE GLAZBE“,A VRIJEDNE ŽENE BRINJA POSTAVILE SU TAKOĐER SVOJE ŠTANDOVE SA RUKOTVORINAMA I KOLAČIMA.

ZAHVALJUJUĆI GOSP. PERKOVIĆU I NJEGOVOJ OBITELJI,CIJELI DAN JE BILA OTVORENA ZAVIČAJNA ZBIRKA OPĆINE BRINJE,KOJU SU ONI PREDSTAVILI NA NAJBOLJI MOGUĆI NAČIN.

TAKOĐER JE CIJELI DAN BIO OTVOREN MUZEJ  U KAPELI SV. TROJSTVA NA NAŠEM  PLEMIĆKOM GRADU SOKOLCU.

TAKO SU NAŠI  PRIJATELJI  PLANINARI  MOGLI UŽIVATI U DOBRO MARKIRANOJ I OSIGURANOJ STAZI,POGLEDU SA ZARINA I KOZJAKA,

KULTURNO-POVJESNIM SPOMENICIMA,DOBROM FAŽOLU I GLAZBI.

POHOD JE TRAJAO NEŠTO VIŠE OD 3 SATA. SVA DRUŠTVA ,KOJA SU SUDJELOVALA DOBILA SU PRIZNANJE ZA POHOD,A POSEBNO PRIZNANJE

JE DOBIO BRANIMIR BLAŽEVIĆ BRANA IZ PD „BIJELE STIJENE“ IZ MRKOPLJA

KAO NAJSTARIJI SUDIONIK(93 GOD.) I ŠIMUN MOROŽIN  IZ  PD „BELVEDER“ IZ BIOGRADA NA MORU  KAO NAJMLAĐI SUDIONIK(5,5 GOD.).

 

MI  KAO ORGANIZATORI  POHODA SMO JAKO ZADOVOLJNI, JOŠ JEDNOM SE SVIMA ZAHVALJUJEMO I OČEKUJEMO VAS I SLJEDEĆE GODINE,  U JOŠ VEĆEM BROJU I NADAMO SE  DA ĆE BITI TOPLIJE VRIJEME,KAKO BI SE MOGLI DUŽE I UGODNIJE DRUŽITI!

 

 

PLANINARSKI POZDRAV!

 

 

PREDSJEDNIK PD „ŠKAMNICA“              GOJKO CRNKOVIĆ

 

 

 

Planinari u Zbirci

 
 

U nedjelju, 07.04.2013. godine, u malom, uspavanom Brinju
organiziran  je dolazak 11 autobusa planinara iz raznih krajeva Hrvatske.
Planinarsko društvo „Škamnica organiziralo je planinarsko-rekreativni 
program, obilazak objekata  kulture, kao i  topli obrok.

I tako su se hrabri planinari uspinjali po jako  vjetrovitom i 
hladnom vremenu na Zarin ( 828 m), uz pomoć ponešto sunca-što
je veliko iznenađenje za  Zagrepčane, a potom krenuli na „oporavak“
uz  pojačani grah i obilazak  utvrde Sokolac i Zbirke narodnog blaga
općine Brinje.

Kako bi se predstavila Zbirka, pozvani smo od brinjskih planinara,
mi: Dragutin Perković, Vera Vučetić i Branka Perković iz Zagreba.
A zašto mi? Zato, što je  naš Zavičajni klub Brinjaka „Sokolac“ u
Zagrebu, prije 5 godina od ideje do ostvarenja, odnosno otvaranja
Zbirke za javnost (12.08.2011. godine) uspio prikupiti
respektabilnu količinu eksponata,  koja je  odlukom Ministarstva
kulture, proglašena  kulturnim dobrom Republike Hrvatske.

 

I kako ne doći i ne reći to planinarima.

 

U te  tri godine nastajanja, uz stručno  vodstvo muzejske 
savjetnice Ivanke Ivkanec  iz Etnografskog muzeja u Zagrebu,
svi predmeti su evidentirani, obrađeni, zaštićeni i raspoređeni u stalni postav..

Uhvaćen je dio prošlosti u zgradi koju je ustupila Općina
Brinje. Svih 833 predmeta je tu da priča o nekim drugim vremenima,
ali  i o naših 77 darovatelja, koji su dio te svoje  povijesti  otvorene
duše poklonili za Zbirku.

 

I kako ne doći i ne reći to planinarima.

 

A planinari su došli, vidjeli, pričali  i pisali o tome što su vidjeli.
Podijelili su svoje impresije, jer su  osjetili toplinu tih izložaka (namještaj,
alat i sl.) koje su vrijedni preci neumorno stvarali sve za opstanak,
osjetili su ljepotu stvaranja naših prabaka i baka  u šarenicama,
ručnicima i plahtama (to uključuje i npr. dugotrajni  proces od sijanja
konoplje, obrade, pa do tkanja i   ukrašavanja predmeta.). To su sve
starine koje imaju stvaratelje iz ovog kraja  koji su u to unijeli
svoj trud, mar i kreativnost.

 

I kako ne doći i ne reći to planinarima.

 

I na kraju moramo priznati da smo od njih nešto naučili i mi, jer
svi ljudi znaju sve, svi  nosimo svoja znanja i dio  priča od svojih predaka.

 

Tekst: Branka Perković, dipl.oec.

Fotografije: Dragutin Perković, prof.

feljton 4 dio dolazak u Bolivar

Najvažniji dio naše ekspedicije trebao je biti dolazak u teško pristupačno
Andsko mjesto Bolivar (prije Cajamarquill). Lokalitet je to koji do sada
nismo u svojim prethodnim ekspedicijama posjetili a imao je popriličnu
važnost za posljednju Mirkovu ekspediciju 1913. godine. Također
mjesto je vezano i za Cromer Pageovu ekspediciju koja je također
tragično završila kao i Mirkova. Obilazimo u Cajamarci desetak
potencijalnih prevoznika ali bez uspjeha. Jedni vas šalju drugima, drugi
trećima, treći onim prvima i nikada kraja. Nije mi jasno da niko nema
pojma kako doći do Bolivara. Doduše i ja na tim putovanjima gubim
orijentaciju, odnosno predodžbu o razdaljinama, no ipak zbunjuje me 
neznanje lokalnog stanovništva. Tri puta dolazite u isti ured i službujući
dva puta slježe s ramenima i tvrdi da nema nikakvog prijevoza do
Bolivara, a treći put isti čovjek vas srdačno ljubi i grli i objašnjava da
ima karte za redovnu liniju ?! Redovnu liniju sam rekao? U ponoć
krećemo "redovnom linijom iz Cajamarce za Bolivar Toyotinim terencem.
Mi dođemo sat prije, u terencu za 6 osoba već  ima 7 potencijalnih putnika.
Smjestimo se nekako (nagnjetemo) i čekamo sat i pol polazak i umjesto da
krenemo evo njih još petero. Nas trojicu premještaju u zadnji red , dodaju
nam još dvoje supatnika koji nam sjedaju u krilo, ruksak mi stoji na glavi i
ramenima i možemo konačno krenuti.  Vozimo se dobrih 100 metara i opet
stojimo dok šofer tanka benzin i pumpa gume. Znate, to se nikako nije moglo
napraviti dok smo se sabirali na stanici već ovako pretovareni sa ukupno
14 duša u prostoru predviđenom za 6. Put prvih nekoliko sati uopće ne
kužim kuda vodi, jer je totalni mrak. Osjećam se stegnut ko da sam u
pancerici (skijaška cipela) i jedino što osjetim  unatoč prehladi je kad
netko prdne. U jednom momentu otvara se prozor i pomislih hvala ti Bože
pustit će malo zraka, no razlog je bio što je dijete moralo rigati (sve u vožnji)
i onda opet hermetičko zatvaranje prozora i plinska komora. U jednom
momentu nešto počne klepetati oko mene i pitam Zlatka šta se događa?
Djetetu je iz kutije zbrisao golub i sad sirota životinja pokušava preživiti
negdje između nas. Šofer je priča za sebe. Tijekom cijelog puta ždere koku
( ne mislim  na kokoš već na opijum) vozi auto priča sa 5 putnika odjedanput
vozi ko lud a makadamska cestica na kojoj nije predviđeno mimoilaženje
uvijek sa jedne strane ima direktni slobodan pad od 1000 m. Šteta što je
počeo dan, ipak je bolje kada ne znaš kuda te "nakoketirani" vozač vozi.
Ova strava od putovanja traje cca 12-14 sati i za to vrijeme zaboravite
fiziološke potrebe. U stvari, problem pišanja a da ne govorim i o onom
drugom, najbolje rješavate tako da uopće ne mislite o tome. Brojite ovčice,
ne radite nagle pokrete, razmišljate o sexu i nogometu itd. Prvotni šok kasnije
je prerastao u dobru zabavu i sočne komentare oplemenjene našim kulturnim
folklornim narječjem. Jedino veće mjesto kroz koje prelazimo je Celendin a
mala slikovita andska mjesta smjenjuju se kao na filmskoj traci. Prelazimo i
legendarnu rijeku Maranjon koja je trebala biti jedna od važnijih prometnih
etapa kojom je Mirko Seljan na svojoj posljednjoj ekspediciji trebao spojiti
Pacifik i Atlantik. Da se podsjetimo. Put koji  je Mirko trebao trasirati
zamišljen je bio u svom početku trasom : New York-Panama 1300 milja,
Panama - Pacasmayo 1350 milja, Pacasmayo-Cajamarca (Payaten) 160
milja, Payaten Iquitos po vodi 250 milja, sveukupno 3060 milja. Dosadašnji
isti taj put preko Atlantika iznosio je 5680 milja. Glavni financijer tog
projekta treba je biti američki milijarder Gundlach i u tu svrhu osnovano je
financijsko poduzeće "The american- peruan corporation" ili "Sociedad
Peruana - Amerikana". Početni kapital bio je 5 000 000 dolara , u Seljanovom
djelu ekspedicije (američki) sudjelovao je kao izaslanik američkog
sindikata ing. Patric O Higins, a u ime peruanaca ing Leczano. Nažalost
sva trojica su tragično završili...

Nakon 14 sati puta prelazeći često puta Andske prijevoje na skoro
4000 mnv uz česta zastajkivanja zbog odrona zemlje (bar smo mogli
obavljati fiziološke potrebe) stigosmo u Bolivar. Prekrasno andsko mjestašce
sa izuzetno dobrim i dragim ljudima. Sve je čisto, ljudi su dobri i prijazni i čudom
se čudim što ih uopće drži na tom teško pristupačnom  mjestu ? Nakon što
smo uz finu Peruansku pivu zalili i obilježili Zlatkov rođendan obilazili smo
prirodne znamenitosti mjesta i okolice a ja sam znatiželjnu djecu podučavao
kako se neke stvari zovu na hrvatskom. Nešto kao Mirko Seljan. Mislim
da se moj prijatelj i vječni suputnik i supatnik Mladen Postružnik  prisjeća
kako se i Mirkov rječnik ( posebno neki pojmovi) i dan danas usmenom
predajom prenosi s koljena na koljeno (peruansko) u nekim teško pristupačnim
krajevima ove divne zemlje. Inače u Bolivaru su pred desetak godina vršili
svećenićku službu i hrvatski misionari. U ovom svom prvom dolasku u
Bolivar uspio sam saznati i neke nove stvari vezane za otkriće Gran Pajatena
i kako mu prići sa ove strane. Obilazio sam i lokalna groblja želeći pronaći i
neke podatke o nestalim članovima (druga ekipa) također djelu Seljanove
ekspedicije Cromeru i Pageu iz 1913 g i mislim da sam i tu na dobrom tragu.
U svakom slučaju na ovo mjesto se zasigurno vraćam najvjerovatnije iduće
godine jer i tu su što se tiče braće Seljan ostala još neka pitanja u zraku.
Nadam se da se ovdje ponovno vraćam sa djelom članova iz ekspedicije
Gran Pajaten iz 2001 god. a tu prvenstveno mislim na svog dragog prijatelja
Mladena Postružnika sa kojim sam i započeo projekt "Tragom braće Seljan"
1997 god. a koji trenutno živi i radi u Guatemali. Svoju ekspediciju
Patagonija - Peru završili smo  posjetima znamenitim arheološkim nalazištima
u okolici Trujilla (Chan Chan kultura) pa 700 km pacifičkom obalom do Lime.
Priča o dvojici naših slavnih sugrađana i ovom ekspedicijom rasvjetlila je
do sada neke nepoznate detalje iz njihovog života. Mnoga pitanja su se i na
ovoj ekspediciji otvorila i vjerovatno će u budućim istraživanjima CEIK-a
braća Seljan dobiti i odgovore. Stoga doviđenja Peru, doviđenja svi dragi
Hrvati Perua vidimo se dogodine !

 

KRAJ

feljtom    br.3           Peru

Probajte odgonetnuti zašto put od Punta Arenasa do Santiaga
traje 10-ak sati? Ne znate ? Pa iz jednostavnog razloga što
nam je u dolasku zbrisao avion u Santiagu za Punta Arenas pa
smo ovaj put odlučili doći na aerodrom 5 sati ranije ( uostalom 
naša je agonija opisana u prvom feljtonu). Ko se jedanput opeče
taj i na hladno puše. Bolje da mi čekamo avion, jer on nas sigurno
neće. Znanstveno dokazano na vlastitoj koži !

Let je protekao prilično ugodno, čak smo unatoč recesiji dobili i
nešto za pojesti. U prijepodnevnim satima došli smo u Limu i sad
počinje stara priča. Taksist traži 40 dolara za nas i našu prtljagu
da nas odpelje do Lime. Ja ne pak dam više od 10 i takovim
jednosatnim ritualom započinje moj  svaki ama baš svaki dolazak
u Južnu Ameriku. "Našli" smo se na 20 dolara jer sam već i samom
sebi postao blesav i dosadan sa takvim cjenjkanjima. Znaci starosti ?
Ne znam.Možda. Sobu na Mirafloresu rezervirali smo preko mog 
dragog prijatelja biskupskog vikara, misionara, monsinjora , prelata
i Počasnog člana CEIK-a braća Seljan don Drage Balvanovića.
Don Drago kojem i samo ime govori da je riječ o dragom čovjeku,
inače i utemeljitelju župe Sv Leopolda Mandića Limi, koju sa
jednakim veseljem posjećuju i Hrvati i Peruanci. Čovjek je to
koji nam je bio od neizmjerne koristi pri svakom našem boravku
u Limi. Susret sa tim velikim čovjekom za mene je uvijek veselje i
veliki doživljaj a time je započeo i naš kulturološki dio ekspedicije
u Peru-u. Na putu po Peru-u zadao sam si dva ključna zadatka.
Prvi je bio susret sa Jaimeom Stiglichom unukom znamenitog
Hermana Štiglića mornaričkog kapetana Peruanske vojske. Zašto?
Herman Štiglić bio je suvremenik braće Seljan u Limi i osoba
koja je bila i sudbinski vezana za našu dvojicu karlovačkih istraživača.
Mirko Seljan misteriozno je nestao 1913. godine u Peruanskoj
prašumi na zadaći pronalaska najboljeg puta kojim bi prometno
kopnom  spojio Pacifik i Atlantik. Trasa puta trebala je ići od Pacifika,
prelaskom Anda plovidbom po Amazoni i njezinim pritokama,
novoistraženim putevima kroz prašumu do Atlantika. Posao je to
bio koji je Mirko trebao obaviti za Peruansku vladu. Neposredno
pred smrt (nestanak) na tom zadatku Mirko Seljan otkrio je
znameniti Gran Pajaten, arheološko nalazište kulture Chachapoyas. 
Nažalost to njegovo otkriće nikada nije zabljesnulo kao otkriće
Machu Picchua koje je poentirao Amerikanac Hiram Bingham
1911.god. nakon jednog slučajnog požara. No to je očito sudbina i
prokletstvo malih naroda, pogotovo ako ste k tome i usisani u
neku trenutnu državnu tvorevinu, a Amer je ipak Amer. Godine
1914. Stjepan Seljan krenuo je u potražnu ekspediciju za bratom
Mirkom a u pratnji mu je bio spomenuti Herman Štiglić u to
vrijeme poručnik Peruanske vojske. Epilog je poznat. Desetak
godina pokušavao sam doći u kontakt sa nekim od potomaka
Štiglića i to mi je ovaj put konačno i uspjelo. I opet ponavlja se
stara priča kao i sa Seljanima a to je da se o tom velikom čovjeku  
malo ili gotovo ništa ne zna u Hrvatskoj. Koliko uopće Hrvata zna
da je Herman bio veliki istraživač poriječja Amazone i autor
dvadesetak znanstvenih knjiga, da je napisao dva riječnika, da su
mu Peruanci podigli bistu u luci Callao (Lima) i da se njegova bogata istraživačka ostavština nalazi u mornaričkom muzeju u istoimenoj
luci? Simbolično je i to da su se upravo u luci Callao zadnji put
oprostili braća Seljan pred Mirkov odlazak na njegov put bez
povratka. Nije li sramota da  Peruanci odavna znaju da je Mirko
Seljan jedan od pionira istraživanja Gran Pajatena i pokrajine San
Martin? Hermanu Štigliću Peruanci dižu spomenik. A u Hrvatskoj?
O braći Seljan do  pojave CEIK-a znalo se je malo bitnog, recimo
išta, a o Štigliću uglavnom ništa ! O samom Hermanu Štigliću napisat
ću zasebnu kolumnu, a za sada se zadovoljimo našim prvim susretom
sa njegovim unukom Jaimeom inače uspješnom poslovnom čovjekom
i dugogodišnjem Peruanskom veleposlaniku. Jaime nas je primio u
svom stanu, a na sastanak nas je dopratio moj dragi dugogodišnji 
prijatelj Hrvatskog porijekla, aktivni general peruanskog zrakoplovstva
Zdenko Teply Batagalj. U srdačnom višesatnom razgovoru Jaime
mi je pružio mnoge važne informacije o svom djedu, poklonio mi neke korisne dokumente i potom nas odvezao u luku Callao gdje smo
također saznali mnoge korisne informacije o Hermanu. Na kraju
radnog djela g. Jaime Stiglich počastio nas je sa ručkom a kontakt
sa tim interesantnim čovjekom nastavio sam i po povratku u Hrvatsku.
Nakon prikupljanja daljnjih informacija o životu braće Seljan i posjeta 
Hrvatskim poslovnim ljudima sa kojima sam već više godina u kontaktu,
upoznao sam Zlatka i Dražena sa nekim znamenitostima Lime koje
sam već dobro upoznao za vrijeme mojih mnogih ranijih boravaka u
tom gradu. Spremamo se na put u Cajamarcu posljednju Inka prijestolnicu.
Do ovog prelijepog Andskog grada na visini od 2750 m gdje je Pizzaro
1532 godine sa samo 177 vojnika porazio vojsku od 15000 Inka putujemo
busom 12 sati. Ni dan danas nije previše jasno kako je  šačica Španjolaca
uspjela doslovce izmasakrirati toliku vojsku Inka ratnika. Vojni analitičari
tvrde da je“kvaka“ bila u tome što su se Inke bojale konja ,odnosno
šezdesetsedmorice Pizzarovih konjanika. Kroničari bilježe da je na strani
Inka bilo između dvije i deset tisuća mrtvih. Za otkup cara Atahualpe
Pizzaro je tražio od Inka otkupninu u zlatu i srebru. Tzv. sobu otkupnine
(El Cuarto de Rescate) Inke su trebali napuniti zlatom do visine dokle
je Atahualpa mogao dosegnuti mačem. No iako su Inke izvršili svoj dio
nagodbe, nikad više nisu vidjeli svog Cara. Pizzaro ga je pogubio 1533
god na glavnom trgu. U Cajamarci sam bio prvi put 2001 godine za
vrijeme najslavnije CEIK-ove ekspedicije Gran Pajaten tako da
svoja ranije stečena znanja o arheološkim znamenitostima ovoga kraja
nesebično prenosim na Dražena i Zlatka. Prije odlaska iz Cajamarce
posjećujemo 20 km udaljeni arheološki lokalitet Cumbemayo na
visino od gotovo 4000 m i grobnice Ventanillas de Otuzco. Uvertira
je to pred odlazak u teško pristupačno i rijetko posjećeno Andsko
mjesto Bolivar. To je ujedno i drugi cilj Peruanskog djela ove naše
ekspedicije. Najvažniji terenski, jer radi se o mjestu u čijoj blizini
su nestajale Seljan  - Higginsova, ali i Cromer - Page ekspedicija.

 
U idućem  broju : Zna li tko kako uopće doći do Bolivara (Cajamarquilla) ?

TORRES DEL PAINE (DRUGI DIO PUTOPISA)

Torres del Paine u prijevodu Plavi tornjevi je nacionalni  park
smješten u najjužnijoj čileanskoj regiji Magellanes y de la Antartica
Chilena na površini od 242 242 hektara. Kažu da je to i jedan od
najljepših parkova na svijetu. Prekrasne vizure u kojima se plava
jezera i snježni planinski vrhunci smjenjuju filmskom brzinom na
prostorima omeđenim subpolarnim šumama i patagonskim stepama.
Od životinja koje ovdje obitavaju spomenut ćemo : ljame, gvanako,
kondora, lisice, pa čak i pume. Godine 1978 od strane UNESCO-a
Torres del Paine proglašen je rezervatom biosfere.  U stvari granično
je to područje sa Argentinom, na čijoj se strani nalazi nacionalni park
Los Glacieres kao pandam našem Čileanskom  cilju, kojeg godišnje
posjeti preko 100 000 posjetitelja sa različitim afinitetima. Podatak o
broju posjetitelja nekoj prirodnoj ili kulturnoj znamenitosti sam po
sebi i nije ništa posebno, ali kada slični podatci o milijunskim posjetima
postanu nešto sa čime se hvale ministarstva turizma ili pojedine vlade
onda to stvarno smatram idiotizmom bez konkurencije. Uostalom dali
je itko  ikada čuo za neku ozbiljnu studiju o tome koliko ljudi može bez
ozbiljnih posljedica za prirodu i okoliš boraviti na nekom lokalitetu.
Ekonomija i zaštita prirode nikad ne idu ruku pod ruku a
„carrying capacity“ tabu tema je za sve turističke kvazieksperte.
Svaka slučajnost sa nekim našim istovremenicima je namjerna i
nije slučajna.  Nakon 130 km ugodnog puta autobusom dolazimo
na ulaz u nacionalni park.  Tu izlazimo iz autobusa na obaveznu
edukaciju odnosno predavanje o pravilima ponašanja na tom strogo
zaštičenom mjestu. Ukratko dozvoljeno je boraviti isključivo na
mjestima koja su za to predviđena . Paliti vatru ne smijete nigdje,
smeće morate nositi sa sobom i nigdje ga ne odlažete, morate se
pridržavati satnice i izvan satnice koja je predviđena ne smijete
lutati po parku, već biti stacionirani na za to predviđenim mjestima.
To sve mi je to kao nekakvom prirodnjaku sasvim jasno i  OK ,
ali jedino što mi „ne ide pod kapu“ su cijene. Doslovce sve košta
i to na jedan vrlo lukav i prefrigani način. Daj 30 zelembaća
(dolara USA) za ulaz, 20 za prijevoz, kupi vodu za 10, plati kartu
10, noći u domu za 50, u šatoru za 20 ( ali su svi placevi zauzeti)
 itd. itd. Naoko sve je sića, ali dnevno skuriti između 100-150
dolara je kruta zbilja i realnost. Ponavljam već prije izrečeno da je
Čile užasno skupa i organizirana zemlja sa jako malo mogućnosti
improviziranja i muljanja. Prvotni užas zamijenio sam uključivanjem
svih moždanih vijuga , odnosno kako nešto izpetljati „malo jeftinije“
ili još bolje za badava. To mi je na kraju i uspjelo tako da sam
nažicao nekog meterologa da nas primi u službeni šator i to za badava.
Jedan siroti planinar je također učinio istu stvar i uvukao se kod  
nas ali mislim da mu je to prisjelo zbog mojih zvučnih efekata koje
proizvodim u snu. Kako i moji suputnici posjeduju iste muzičke
kvalitete siromah je imao besplatan koncert od „3 karlovačka tenora“
i po izjavama mojih kolega koji imaju ipak malo slabiji san od mene
bio je na rubu plača. Prijatelju ne vrijedi ti ovdje ona uzrečica :
„Vidjela žaba gdje se konj potkiva pa i ona digla nogu“. No u tim
situacijama nikog ne žalim jer tvrdim da tko je istinski umoran
taj i spava. Uostalom i stara narodna kaže da hrču oni koji imaju
čistu savjest. Svoj boravak u Torres del Paine morali smo zbog
ranijih prevozničkih zavrzlama kratiti ali ono bitno mislim da smo
ipak imali prilike doživjeti i vidjeti. U dva dana boravka uspjeli
smo propješačiti preko 50 km pod punom opremom prekrasnog,
ali istovremeno i izuzetno teškog terena, družili smo se sa lamama
(na svu sreću ne i sa pumama), planinarili, plovili po jezerima i u
stvari prošli dobar dio znamenitog i atraktivnog  doble W puta.
Ukratko, naš boravak u ovoj prelijepoj i skupoj zemlji bližio se
je kraju. Vraćamo se u Punta Arenas naš konzul Rudi Mijač nam
uručuje Priznanja za prolaz kroz Magellanov prolaz. Pakiramo
stvari i spremamo se za Peru odnosno drugi dio južnoameričke
avanture. Veselim se od srca ponovnom dolasku u najljepšu zemlju
na Svijetu, naravno poslije Hrvatske. Veselim se i ponovnom  
susretu sa mnogim dragim Peruanskim prijateljima kao i nastavku
rada na projektu Tragom braće Seljan koji sam započeo sa
Mladenom Postružnikom i ostalim prijateljima iz CEIK-a još davne
1997 godine.

U sljedećem broju : Dolazak u Peru ( tko uopće broji koji mi je to put)

ČLAN P.D.ŠKAMNICE NA "DRUGOM KRAJU SVIJETA"
KULTUROLOŠKO PLANINARSKA EKSPEDICIJA CEIK-a „BRAĆA SELJAN“
 PATAGONIJA – PERU

Piše : Mladen Kuka

Sasvim sigurno je jedno, a to je da nikad u mojoj planinarsko ekspedicionističkoj
karijeri niti jedna godina nije bila obilježena sa tolikim značajnim obljetnicima
kao što je ova 2013. god.,  a što je  sasvim dovoljan razlog da se krene na neko
putovanje. Istovremeno sasvim je sigurno da niti jedna godina nije bila toliko
teška što se tiče financijskih prilika za otići na neko putovanje. No, držim se
uvijek one moje vodilje u životu a to je : „Gdje je volja tu je i put“. U 2013. godini
karlovačko planinarstvo, ekspedicionizam kao i općenito gledano karlovačka
kulturna scena obilježava 3 važne obljetnice :1./ 100-ta obljetnica smrti najvećeg
hrvatskog istraživača, karlovčana Mirka Seljana. Osim smrti tog velikog čovjeka
ista godina je i razlog za slavljenje njegovog najvećeg otkrića a to je otkriće Gran
Pajatena koji je otkrio neposredno pred svoju smrt 1913 god. Na taj način odajemo
i dužno poštovanje našem sugrađaninu kojem zasigurno sa tim otkrićem pripada i
planetarna slava kakvu je otkrićem Machu Picchua 1911. god. stekao mnogo
poznatiji Amerikanac Hiram Bingham . No što ćemo, i tu se može primijeniti
ona teorija o pripadnosti malim ili velikim narodima (mali Hrvat i veliki Amer).
2./ Druga obljetnica je 90-ta obljetnica organiziranog planinarstva u Karlovcu
1923- 2013 kada je osnovana podružnica HPD-a i 3/ 170-ta obljetnica prvog
alpinističkog uspona u stijeni Okića koji je izvela naša sugrađanka ilirkinja
Dragojla Jarnjevićeva 1843 god.  čime je postala prvi alpinist u povijesti hrvatskog
alpinizma. No krenimo konačno i na sami put. Uvijek je dobro pred svako putovanje
dobro odraditi logističku pripremu puta koliko god se to može u Karlovcu. Nakon
što smo odredili ekipu u sastavu : Zlatko Balaš, Dražen Rade i moja malenkost
kao vođa puta konačno smo krenuli na taj dugački skoro jednomjesečni put 22.
siječnja točno u ponoć ispred moje kuće (polazna točka za desetke dosadašnjih
karlovačkih ekspedicija), pobrali Zlatka na baniji i pravac Venecija kopnom a
potom zrakoplovom Madrid pa Santiago. Sve na početku jako dobro funkcionira
do Santiaga u Čileu, a potom počinju muke i to ne po Mateju, nego po Kuki,
Draženu i Zlatku. Ukratko zbog krive obavijesti na monitoru zbrisao nam je
avion i onda je počela „parada“. Ukratko narednih 24 sata proteklo je u
nacukavanju sa Iberiom oko izdavanja novih (prečekiranih karata). To vam
izgleda od prilike ovako. Svakih 2-3 sata se javljate na šalter a nasmiješena
Čileanka vam kaže da je let popunjen. Totalno glupa pat pozicija, ne možete
mrdnuti sa aerodroma da nedaj Bože ne propustite let a efekt je „figa“.
Vidjevši da je vrag odnio šalu odlazimo u poslovnicu Iberie i konačno jedan
pametan čovjek rješava problem. Bar se je tako činilo na početku. Opet imamo
karte a čim se je on udaljio opet ista priča. Let je popunjen. Pa opet sto
intervencija galama i jedva jedvice u avionu. No meni neda vrag mira čim smo
uzletili idem se prošetati po avionu da vidim jel zbilja nema mjesta, jer sam
imao osjećaj da na našem letu barem 5 ljudi sjede jedni drugima u krilu kako
mi je to dramatično opisano. Bolje da nisam jer sam tada totalno poludio kad
sam skužio da su 32 mjesta u avionu od 150 mjesta prazna?! U čemu je bio štos
ni sad ne kužim. Možda u tome što smo bili dobre mušterije po aerodromskim
dućanima. Tri litre najobičnije vode košta smiješnih 30 dolara ! Fuj birokracia !
Tješim se onom poznatom uzrečicom Mirka Seljana : „Čovjek snuje Bog određuje“.
Sa danom zakašnjenja dolazimo u Punta Arenas kako kažu, a za što smo dobili i
certifikat „Najjužniji grad na Svijetu“. Tu nas je dočekao naš počasni konzul Rudi
Mijač , srdačani i dragi čovjek sa otoka Brača koji nas je smjestio i predložio koje
 sadržaje možemo vidjeti u ovom dalekom djeliću Svijeta. Punta Arenas u prijevodu
„Pješčana točka“ je grad u kojem su hrvati ostavili neizbrisivi trag. Po nekim
podacima od 146 000 stanovnika polovica je hrvatskog porijekla. Meni je taj grad
bio interesantan zbog braće Seljan za koje sam našao u literaturi da su tu u
hrvatskim klubovima održavali domoljubne večeri i predavanja sa svojih putovanja
pred više od sto godina. No nakon više od sto godina nakon boravka braće Seljan u
tim krajevima podataka je vrlo malo ali u svakom slučaju i tu smo saznali nešto
novog a vezano za naš već šesnaestgodišnji projekt Tragom braće Seljan kojim se
bavi CEIK Braća Seljan. Za početak naš nas je domaćin odveo u posjet utvrdi Fuerte
Bulnes koji su Čileanci sagradili 1843. god. i na taj način faktički prisvojili
Magellanov prolaz. No već 1848. god. vojni guverner Jose de los Santos Mardones
preselio je to naselje 60-ak kilometara sjevernije na ušće rijeke Las Limas gdje su
uvjeti za život bili daleko bolji. Nakon razgleda utvrde  ljubazni domaćin sugerirao
nam je da posjetimo otok Magdalena i pritom nas počastio sa ulaznicama
besplatnom plovidbenim kartama kao i  sa ručkom u  hrvatskom klubu. Tom
prilikom poklonio sam Hrvatskom klubu Karlovački leksikon i turističke prospekte
Karlovca i Karlovačke županije. Dragom domaćinu poklonio sam neke sitnice iz
bogate povijesti CEIK-a. No zbog lošeg vremena ipak smo još jedan dan proveli u
Punta Arenasu pa smo tek treći dan krenuli brodom na malo drugačiju rutu. More
je bilo mirnije pa smo prvo preplovili Magellanov prolaz i stigli u Porvenir, mali
gradić od 5,500 stanovnika smještenog na obali  Ognjene zemlje (Tierra del Fuego).
Porvenir u prijevodu znači Budućnost, a i tu su hrvati ostavili neizbrisiv trag.
Naime u potrazi za zlatom i početnim otkrićima hrvati masovno naseljavaju taj
otok koncem 19 stoljeća i jedni su od prvih doseljenika. Nakon obilaska grada i
njegove okolice i posjeta Hrvatskom klubu vratili smo se u Punta Arenas i nastavili
plovidbu na otok Magdalena. Otok je to veličine 85 ha a svjetska je atrakcija zbog
velikog broja Magellanovih pingvina koji tu povremeno obitavaju. U špici „pingvinske
sezone“ skupi se na tom mjestu preko 140 000 tih dragih stvorenja. Po povratku u
Punta Arenas more i nije bilo baš nešto gostoljubivo tako da smo se jedva vratili na
kopno. Užasna mi je bila svaka pomisao da bi mogao opet proživljavati terapiju sa
aerodroma u Santiagu kada nam je zbrisao avion i tu terapiju proći još jedanput.
No sve se je ipak dobro završilo i slijedio je planinarski dio Čileanske priče.
Sljedećeg dana otputovali smo u 250 km sjeverozapadno u grad Puerto Natales
inače polaznu točku za posjet najpoznatijem Čileanskom  nacionalnom parku
Torres del Paine smještenog na Čileansko Argentinskoj granici. Uostalom biti na
granici Čilea i nije tako komplicirano, jer ta južnoamerička zemlja zemlja koja se
pruža u smjeru sjever jug u dužini od 4630 km na svom najširem djelu proteže se u
dužini od 430 km. Puerto Natales službeno je osnovan 1911. god. a najveće skupine
doseljenika uz Nijemce, Engleze, Velšane bili su naravno pogađate i Hrvati.
Zaslugom i preporukom našeg dragog konzula Rudija Mijača stupili smo u
kontakt sa našim uglednim  zemljakom Pedrom Pivčevićem inače uspješnim
poslovnim čovjekom i vlasnikom Ferreterie (željezarije) Pivčević u ulici Bulnes
613. Vrlo srdačan i prijazan čovjek kao uostalom i čitava njegova familija koja
nas je počastila sa finim pršutom (dalmatinska tehnologija) i opskrbila sa
korisnim informacijama o predstojećem putu u nacionalni park Torres del Paine
koji je bio pred nama. Za uspomenu sam im ostavio svoju knjigu „40 godina navrhu“
i nešto karlovačkih turističkih promidžbenih materijala.

 U sljedećem broju (planinarska avantura) : Torres del Paine raj na zemlji pa skok do Perua

DIFERENCIJALNI SEMINAR NA PAKLENICI !

 

Kako bi se kvaliteta vodiča PD “Škamnica” izdigla za još
jednu stepenicu, odlučeno je da se ide na diferencijalni
seminar za “D” standard vođenja. Seminaru su pristupili troje
vodiča “A” standarda, Ana Ugarković, Krešimir Oršanić i
Gojko Crnković. Odlučili smo se za Paklenicu i nismo pogriješili
sa odabirom. Već u prvim telefonskim razgovorima sa
voditeljem tečaja gosp. Marijanom Buzovom odmah smo
osjetili ono nešto što samo kolege planinari mogu osjetiti.
Dolaskom u Starigrad i dolaskom pred kuću “HGSS”-a gdje
smo bili ugodno i udobno smješteni odmah smo upoznali Marijana
kao voditelja tečaja i ostale instruktore :Željka Bockovića-“Bocka”,
dr.Liviu koju smo i prije upoznali na “A” standardu te 
Slavicu Šindiju i Maricu Mihaljević koje su nas provele kroz
čvorove, sisteme ali i sve drugo što je potrebno za vodiče “D”
standarda.Hvala svima na strpljivosti.Polaznici tečaja su bili
šaroliko društvo: od speleologa, sportskih penjača pa do pripadnika
HGSS-a. To šarenilo polaznika je dovelo do toga da je svatko
sa svojim znanjem sudjelovao u radu i pomagao jedan drugoma
sve naravno pod nadzorom Marijana a pogotovo Slavice i Marice
koje su pokazale da imaju ono nešto za poučavanje drugih. Bile
su uvijek i svugdje prisutne i spremne dati savjet ili pokazati ono
gdje smo zapeli i kako dalje.Prvi vikend je po planu bila prva pomoć
i čvorologija koju smo radili među kukovima u blizini Velikog Rujna
i kao šlag na kraju kanjon Paklenice gdje smo radili spust niz uže
ili apsajl.(  U hrvatskom koristimo termin apsajl).  Radilo se
naporno oba vikenda i na kraju tečaja čekao nas je program u
trajanju od 6 sati gdje smo morali pokazati što i koliko smo
naučili na oba vikenda koliko je trajao diferencijalni seminar.
Krenuli smo u 8:30 sati u nedjelju u punoj opremi prema Velikom
Rujnu i nakon nekoliko km voznje ostavljamo vozila i krećemo na
pravu turu prema Vidakovom kuku. Od početka ture pa do kraja odn.
do povratka na cestu svi polaznici su imali priliku voditi skupinu
planinara koje su uključivale prolaske blizu stijena, prelaske
preko slabo zasnježenog područja pa preko postavljanja “gelendera”
odn. rukohvata pa do osiguravanja rupe koja se otvorila na stazi
kojom smo prolazili pa do orijentacije na vrhu Vidakovog kuka uz
stalni nadzor i provjeru usvojenih znanja naših instruktora.

Krešimir Oršanić 

 

     U subotu, 9. II 2013. PD Škamnica planirala je sudjelovanje na pohodu PD Stubičan
iz Donje Stubice. Pohod se održava već niz godina i to baš na dan završne velike bitke
kod Stubice u kojoj je konačno slomljena seljačka buna iz 1573. godine koju je
vodio Matija (Ambroz) Gubec. Kako se do petka vodiču Krešimiru Oršaniću nije nitko
javio, odlučilo se nas četvoro – Vesna, Višnja, Gojko i ja osvjetlati obraz društvu u
uputiti se na pohod. Našli smo se u 8h u Donjoj Stubici kod crkve sv. Trojstva (u njoj
je pokopan Franjo Tahy, velikaš koji je bio jedan od glavnih uzročnika bune) odakle
je krenuo pohod. Za vrijeme okupljanja pohodnika (bilo ih je na kraju stotinjak iz
više društava) usput smo se upoznali s predsjednicima društava iz Donje Stubice,
Bjelovara i Zeline koji su ujedno pozvani na naš tradicionalni pohod na Zarin
7. IV 2013. Pohod je uz pozdrav novoizabrane predsjednice PD Stubičan krenuo u 9h.
Prošli smo kraj lijepog (nažalost prilično zapuštenog) dvorca Golubovec i nakon sat
hoda stigli do crkve sv. Jurja u Gornjoj Stubici uz koju raste još od Gupčevog vremena
čuvena prastara lipa. Metalnim obručima je osigurana od rušenja, a unatoč šuplje
unutrašnjosti, još uvijek je živa. Nakon kratkog odmora i okrepe i razgledavanja
zanimljive stare „bertije Pod lipom“ sa zanimljivom galerijom slika nastavili smo
dalje. Glavni slijedeći cilj je bila u selu Hižakovcu po tradiciji rodna kuća Matije
Gupca. Naravno da to nije prava njegova kuća, ali je rekonstruirana originalna
kmetska kućica iz tog doba s malom etnografskom zbirkom. Nakon okrepe
kuhanim vinom i ukusnim slanim klipićima pohod je nastavljen prema glavnom
događanju pohoda – kraj Majsecova mlina nedaleko D. Stubice održava se
rekonstrukcija glavne bitke seljačke bune. U organizaciji Muzeja seljačkih
buna iz Gornje Stubice, turističke zajednice općine Donja Stubica, te uz
sudjelovanje više od dvadeset povijesnih društava iz cijele Hrvatske i iz prijateljske
Slovenije (u seljačkoj buni sudjelovali su kmetovi cijele Kranjske i Štajerske),
u povijesnim kostimima i oklopima uz pomoć par stotina statista i nekoliko
baterija topova održana je živopisna rekonstrukcija bitke koje je trajala više
od sata. Bitku je pratilo više tisuća gledatelja koji su došli sa svih strana
i na kraju gromoglasniom pljeskom pozdravili sudionike. Tu smo sreli i
našeg Igora s prijateljicama i ugodno se družili s Gašparom Alapićem, podbanom
Hrvatske iz tog vremena, inače jednog od sedmorice preživjelih opsade Sigeta
iz 1566. u kojoj je knez Nikola Šubić Zrinski zaustavio zadnji pokušaj pohoda
na Beč turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (za vrijeme opsade sultan je
pod Sigetom i umro), a koja je staja junačke smrti svih 2500 branitelja u
hrvatskoj vojsci i skoro 30000 Turaka. Nakon popriličnog dvosatnog smrzavanja
otišli smo do Stubice i poslije zaslužene nagradne pizze uputili se zadovoljni
kući.    https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/POHODGUPCEVIMKRAJEM

Tomislav Zoričić - Tom

Poziva Vas na pohod

Stazama Gupčevih Puntara

koji će se održati 9.2.2013.g. U Donjoj Stubici i okolici

Plan izleta: Okupljenje do 9h kod fontane u Donjoj Stubici odakle se organizirano kreće prema Gupčevoj lipi gdje je predviđeno cjelodnevno druženje sa zakuskom.

Moguć je posjet i gledanje uprizorenja Seljačke bune pošto se na isti datum obilježava godišnjica seljačke bune pod vodstvom Matije Gubeca.

Polazak iz Brinja u subotu u 6:30 sati, vozimo se sa kraćim zaustavljenjem na Vukovoj gorici zbog kave itd.i dalje prema Zagrebu kojeg zaobilazimo zapadno te preko Zaprešića, Mokrica,Oroslavja stižemo u Donju Stubicu.

Kombi osiguran, troškovi se dijela prema broju polaznika

Hrana: Postoji mogućnost na licu mjesta u Donjoj Stubici( zakuska), a najsigurnije iz ruksaka.

 Sve informacije: Krešimir Oršanić 091/781-7322

 Oprema standardna, sukladno vremenu, dobra volja.

Molim da svi planinari imaju ovjerene pl. iskaznice.

Za Pd Škamnica

                                                                                          Krešimir Oršanić VDI

                                                                P O Z I V

Pozivate se na Godišnju skupštinu PLANINARSKOG DRUŠTVA «ŠKAMNICA» Brinje, koja će se održati u nedjelju, 27. siječnja 2013.godine s početkom u 14 sati u prostorijama Općine Brinje (iznad Doma zdravlja).

Dnevni red:

1.      Otvaranje i izbor radnih tijela

2.      Izvješće o radu za 2012.godinu

3.      Financijsko izvješće

4.      Izvješće Nadzornog odbora

5.      Izvješće Suda časti

6.      Rasprava o izvješćima i usvajanje izvješća

7.      Program rada za 2013.godinu

8.      Usvajanje Pravilnika o organizaciji i vođenju izleta PD“Škamnica“Brinje

9.      Podjela zahvalnica i priznanja

10.  Razno

                                                                              Predsjednik PD»ŠKAMNICA» Brinje

                                                                                              Gojko Crnković

Brinje, 17.siječnja 2013
              

Na sjevero-istoku Sjevernog Velebita

Dana 09.01.2013 skupina zaljubljenika u prirodu i članova PD Škamnice
Brinje Mladen Gajdek, Goran Bukovac i Nenad Vuić  (Wooly i Žućo)
uputila se na mali izlet u okolicu grada Otočca. S autom smo se
odvezli do Tončinog (Matasić) mosta u Čoviću odakle kreće uspon
na brdo Plasinu (sjeverno-istočni dio Sjevernog Velebita). Uspon
smo započeli oko 9 ujutro a vrijeme nam je bilo idealno za ovo
doba godine. Staza je u potpunosti markirana čak je i trasirana
sa porušenim stablima koja su osigurana drvenim klinovima što
je djelo gos. Franje Tržila i nekolicine volantera. Laganim hodom
oko 10 smo došli do prvog planiranog vrha Veliki Gašparac 764m.
Nakon kraćeg odmora i par slika nastavljamo dalje po planu prema
Malom i Velikom Hržiću. Do vrha Mali Hržić 852 m dolazi se relativno
blagim usponom za otprilike 40 min., odakle se vidi dobar dio Gacke
doline i svi okolni vrhovi uključujući i Bjelolasicu. Nastavljamo dalje
prema Velikom Hržiću 923 m  što je malo potrajalo, jer se teren mijenja
i postaje puno strmiji ali je i nagrada puno veća jer sa Velikog Hržića
vidi Senjsko bilo, Velebitska Plješevica, Veliki i Mali Rajinac, Rožanski
i Hajdučki kukovi, Veliki Kozjak, Šatorina i sve do Svetog brda.
Zanimljivo je spomenuti da je na ovom dijelu planina Velebit najšira
u širini od 30 km.

Više slika u fotogaleriji G.B.

                                                                                         Planinar: 
                                                                                     Mladen Gajdek

DOČEK 2013. NA STAROM BRINJU

  

      Već treći put PD Škamnica je odlučila obilježiti
dolazak Nove godine na Starom Brinju, pa je čak i
tiskan poziv građanstvu da se priključi događanju.
Našli smo se u 21h kod hotela Sokolac nas
13 odlučnih, naoružani dobrim raspoloženjem,
poletom, vinom, šampanjcem, raketama za
vatromet i na brušenim gojzericama.
Odvezli smo se skijaškim kombijem i Darkovim
terencem do lokve iza Lučana. Tamo smo
zatekli -4 stupnja C. Do vrha smo temperaturu
(kroz divnu mirnu noć po mjesečini) podigli na
radnih +1 stupanj. Odmah su krenule pripreme
za vještičju lomaču, konzumacija donešenih
delicija i postavljanje lansirnih rampi za rakete
na Mjesec. Nakon proglašenja Nove Godine i
sveopćeg čestitanja i ljubljenja (muškima je
pofalilo žena, a ženama muških) krenula je
kanonada. Rastjerali smo sve medvjede i
ostalu rodbinu na 10 km uokolo (nadam se da
nam se neće osvetiti na predstojećim lokalnim
izborima! J ) U veselom raspoloženju krenuli
smo dolje. Naravno da to nije moglo proći bez
brinjskog kola uz Jurinu pjesmu nasred šumske
ceste (kolo je tamo otplesano i lani). Uglavnom
nakon povratka kući možemo samo reći – nek je
žao svima koji nisu bili nazočni. Sretnu Novu Godinu
svima želi DP ŠKAMNICA.

                                        Tomislav Zoričić - Tom

DOČEK NOVE GODINE 2013. U PODNE U BRINJU


        U želji da društvenom životu u Brinju dade još
jedan mali doprinos, PD Škamnica u suradnji i uz
potporu općine Brinje došla je na ideju da se Nova Godina
dočeka organizirano za građanstvo i to u podne na Staru Godinu.

 

 Organizacija priprema je počela nekoliko dana ranije,
kad je dogovorena nabava kobasica, vina, potrebnih
dodataka, kruha, sudjelovanje članstva u organizaciji,
sudjelovanje tamburaša i svih ostalih koji su uveličali
proslavu. Tijekom prijepodneva na Staru Godinu pribavljeni
su i raspoređeni radni stolovi, plamenici, plinske boce i
kotlovi za kuhanje vina i kobasica, postavljeni su pultovi
za podjelu đakonija i pića, dolazak tamburaša, sudjelovanje
privatnog ugostitelja Ivice Radinčića sa svojom ponudom,
postavljena zastava društva, dogovoreno sudjelovanje
kočijaša s kolima iz Društva za uzgajanje konja i mnogo
toga drugoga. Između 11h ujutro i 15h kad je doček
završio bilo je veselo na Trgu. Brinjke i Brinjaci su se
družili, ljudikali, zabavljali se uz glazbu brinjskih
tamburaša, a bome se i dosta toga pojelo i popilo.
Sve u svemu na Trgu se pojavilo između 300 i 400
ljudi, pojelo se 700 kobasica, popilo 80 litara kuhanog vina.
Nadamo se da se ljudima dopalo takvo druženje i da nitko
neće imati ništa protiv da se takav doček pretvori u tradiciju.
Hvala svim članovima PD Škamnica koji su aktivno sudjelovali
u organizaciji s nadom da će se uključiti i ostali.
Hvala i općini i načelniku na pokroviteljstvu i potpori,
te svim građanima Brinja (kao i gostima s Raba)
koji su svojim sudjelovanjem uveličali dolazak
nove 2013. godine.

                                                      Tomislav Zoričić - Tom

OBNOVA STAZE NA STARO BRINJE

 Dva dana prije Stare Godine dva člana PD Škamnica
(Višnja i Tom) uređivali su i obnavljali stazu na Staro Brinje.
Bilo je potrebno na mnogo mjesta obnoviti stare oznake,
te postaviti na dosta mjesta nove. Isto tako trebalo je
čistiti stazu od napadalog granja i orezivati grane koje
su narasle oko i na stazu. Krenuli smo od središta Brinja,
od hotela Sokolac, te slijedećih 4,5 km bojali oznake uz
ulice i ceste – sve do iza Lučana. Prvi dan smo nakon
5 sati rada zaključili kod odvojka puta sa gornje
makadamske ceste. Drugi dan smo nastavili i produžili
do vrha. Ovaj put smo bili gotovi nakon 4h. Nakon
svega možemo zaključiti da je ove, 2013. potrebna
temeljita obnova, kao i bojanje dodatnih oznaka,
te upisivanje vremena. Potrebno je uklanjanje na
više mjesta srušenih stabala preko staze (to se odnosi
na odsjek pola sata ispod vrha gdje stabala ima desetak).
To društvo samo ne može obaviti, pa će biti potrebno
zatražiti pomoć šumarije. Sveukupno, poslije ove akcije
staza je upotrebljiva i uspon na Staro Brinje se može
obaviti bez većih teškoća. 
                                             Tomislav Zoričić-Tom

                     



                  POZIV NA DOČEK NOVE U STAROJ !!!!!!!!!!!









                            SVIM PLANINARKAMA, PLANINARIMA I
                                       LJUDIMA DOBRE VOLJE
                             SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ,
                                        SRETNA NOVA GODINA
                                 PUNO ZDRAVLJA I VRHOVA ŽELI 


                                     PREDSJEDNIK P.D. ŠKAMNICE

             




Trasiranje kružne staze:

U subotu, 10. XI 2012. okupilo nas se desetak kod hotela Sokolac radi
obilaska trase buduće markirane staze Siničići špilja - Zarin.
Staza je dio buduće kružne staze oko Brinja i dio tradicionalnog pohoda na

Zarin koji nam je namjera obogatiti posjetom špilji. Vera nas je kombijem
odvezla do okretišta nad špiljom gdje završava staza.
Obilazak je potrajao skoro pet sati uz povremena čišćenja i uređenja staze.
Konstatirali smo da je trasa, premda vrlo zavojita i dosta obilazna,
vrlo lijepa i zaključili, da je kao dio kružne staze primjerena, ali
vjerojatno predugačka kao dio pohoda, tako da će se još istraživati
moguće varijante i kasnije donijeti konačna odluka.
Vera nas je opet dočekala kombijem na cesti pod gornjim dijelom staze

na Zarin - u dobar čas, jer se već hvatao mrak. Sutradan, u nedjelju smo
Višnja i ja pod vodstvom Tome Krznarića iz Blažana otišli na pregled
lokacije i ulaza u Mramor jamu. Sad je stanje jasnije. Uz ljestve tri

do četiri metra dugačke silaz u jamu je jednostavan, a tad je
potrebno očistiti nakupljeno smeće i vjerojatno proširit ulaz u samu špilju.
Daljnje akcije treba dogovoriti kasnije uz konzultacije naših prijatelja špiljara iz

HPD Željezničar iz Zagreba. Tako je ovaj vikend u Brinju ispao vrlo konstruktivan.
Slike su u albumima.

                                                                    Tomislav Zoričić

PROSLAVLJEN JE TREĆI ROĐENDAN DRUŠTVA

 

U petak, 9. XI 2012. okupio se lijepi broj članova društva na proslavi
trogodišnjice osnutka u našim prostorijama.
Došli si i naši prijatelji iz PD Karlovac predvođeni predsjednikom Marijanom
Pavlovićem,predsjednikom planinarskog saveza grada Karlovca ,Mladenom
Kukom - posebnim prijateljem, koji je i sam brinjskih korjena,te vodičkim
instruktorom HPS-a i pročelnikom stanice vodića Karlovac Darkom Grba.
Nakon uvodnih ljudikanja i pića dobrodošlice predsjednik Gojko je
pozdravio skup i održao uvodni kratki govor. Javio se i Mladen i
pozdravio okupljene, te društvu poklonio faksimil dnevnika prve
hrvatske alpinistice i Ilirkinje, Karlovčanke Dragojle Jarnević.
Nakon toga Tom je prikazao nekoliko albuma slika važnih akcija i
izleta za ove tri godine uključivši i prvi uspon na Zarin i osnivačku skupštinu,
te legendarni uspon na Triglav. Tad se prešlo na najvažnije -rješavanje
prasetine i ostalih đakonija uključivši i nekoliko slavljeničkih torti koje su
pripremile naše vrijedne članice Vesna Šijan i Višnja Krznarić.Ne mogu a
da ne spomenem i sve ostale članove koji su svojim doprinosom uveličali
ovo naše slavlje. Skup i lijepo druženje okončalo se pjesmom u sitne sate.
Slike s proslave mogu se vidjeti u foto albumima.

                                                                  
                                                                        Tomislav Zoričić

POSTAVLJEN JE OGLASNI ORMARIĆ

JUČER 31.10.2012. POSTAVLEN JE OGLASNI ORMARIĆ

PD“ŠKAMNICE“ U CENTRU BRINJA

ORMARIĆ JE IZRADIO I POKLONIO GOSP.FRANE
BORIĆ-BAK. A POSTAVLJANJE LIMENOG KROVIĆA
EKSPRESNO JE ORGANIZIRAO NAŠ NAJSTARIJI ČLAN
MARKO BORIĆ-BATA.VRIJEDNI ČLANOVI DRUŠTVA
ĐURO I VESNA ŠIJAN SU GA OBOJILI I OČISTILI.A GOJKO
PRIČVRSTIO.ORMARIĆ JE POSTAVLJEN ,NE SAMO
ZA ČLANOVE DRUŠTVA, NEGO I ZA SVE MJEŠTANE BRINJA ,
ZA SVE NAŠE SIMPATIZERE, KOJI TU,
USPUT MOGU PRATITI NAŠ RAD.

                                                                               VESNA CRNKOVIĆ

                PLANINARSKA KESTENIJADA  PETRINJA,
                                 HRASTOVIČKA GORA
                                    13. listopada 2012.

Udarna grupa PD Skamnica Brinje, promjenila je samo vozaca i nastavila
aktivnost u smjeru Petrinje na planinarsku kestenijadu.
Pomalo pospani i potrošenog grla, uspjesno su podnijeli put do
Petrinje. Odmah smo naišli na naše gore list, gospođu iz
Stajnice.Prepoznala nas po kombiju ski kluba,
srdačno nas je pozdravila i uputila prema dobrom kafiću i okupljalištu
u središnjem parku. Kada se ekipa okrijepila i probudila izrazila je
spremnost za planinarenjem iako je cijelo vrijeme lagano kišilo.
Ljubazni domaćini uputiše nas prema Hrastovici odakle je krenuo pohod
na Hrastovičku goru, oko 1,5 sati uspona. Dočekali smo tamo još
nekoliko društava, među njima i senjane . Po uglavno laganom ali od
kiše klizavom usponu, prioritet je bio sakriti se od snimatelja koji
je vrebao greške u koracima. Usput je bilo moguće brati orahe i
kestene, ali poradi prošle noći nije nikom bilo do saginjanja. Na vrhu
oko planinarskog doma zatekli smo već dobro raspoloženje, izuzetnu
ponudu domaćih delicija i pića uz dobre glazbenike. Okrijepili smo se
i nazočili svečanosti otvaranja planinarskog doma i otkrivanju spomen
ploče Matiji Filjku u nazočnosti članova njegove obitelji i uvaženih
gostiju. Planirani kraći odlazak na vidikovac nismo odradili zbog
slabe vidljivosti. Koristimo prigodu zahvaliti se domaćinima na
organizaciji, izuzetnom gostoprimstvu i poklonu koji će krasiti naše
vitrine i sjećati nas na ovaj dan.
Slijedilo je lagano spuštanje do kombija uz oprez od proklizavanja,
skrivena kamera ih je zabilježila nekoliko za duge zimske noći u
klupskim prostorijama. Sreli smo i KUD-ovce iz Hrastovice i vidjeli
dio kulturne baštine ovog lijepog kraja. Srdačan rastanak, na
parkiralištu, uz razmjenu kontakata !!?? i polazak kući. Dobrodošlo
spavanje do Karlovca, lagani šoping pa dalje prema Brinju.
Opet je prethodna noć diktirala spavanje ali pjesma nije izostala na
prilazima Brinju.


 

POTPISIVANJE POVELJE O PRIJATELJSTVU

         PD ŠKAMNICA I PD KARLOVAC

Na inicijativu predsjednika PD Škamnica Gojka Crnkovića i

predsjednika planinarskog saveza Karlovca Mladena Kuke

(Karlovčana brinjskih korjena) pokrenuti su razgovori o
suradnji i prijateljstvu s PD Karlovac. Zaključilo se da
je to dobra ideja i da postoji veliki prostor za suradnju
dva društva. ali i dva županijska saveza.
Temeljem toga dogovoreno je potpisivanje povelje o
prijateljstvu i utvrđen termin. U petak, 12. X 2012. u

Karlovac je krenula delegacija PD Škamnice - kombi sa
devet članova iz Brinja i dva člana su došla iz Zagreba.
Našli smo se s Karlovčanima kod vile Anzić,
lijepe zgrade iz Napoleonskih vremena i sjedišta PD Karlovac
i Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu "Braća Seljan",
osnovanog 1997. na inicijativu Mladena Kuke,
poznatog hrvatskog planinara, istraživača i putnika.
Nakon svečane ceremonije potpisivanja Povelje o
prijateljstvu pogledali smo dva filma o zadnjoj ekspediciji
Mirka Seljana iz 1912. godine u Peru u potrazi za
legendarnim gradom Gran Pajaten, izgubljenim u
Amazonskoj prašumi, gdje je Mirko i poginuo,
a također i ekspediciji CEIKa pod vodstvom Mladena
Kuke tragom te ekspedicije i ponovnom pronalaženju
Gran Pajatena.
Nakon toga je slijedila mala zakuska i ugodno druženje
planinara uz pjesmu i kovanje planova o suradnji.

Tada je i prihvaćena inicijativa Mladena Kuke da
jedan od prvih zajedničkih izleta bude na Ličku Kapu -
poznatu stijenu na Ličkoj Plješivici.

Slike s potpisivanja povelje mogu se vidjeti na slijedećem linku:

https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/POVELJA
OPRIJATELJSTVUPDSKAMNICEIPDKARLOVCA#

Tomislav Zoričić

                           TEČAJ ZA MARKACISTE

 

Pomalo tmurni jesenski dani. Baške Oštarije, uspavani motel.
Škola za markaciste u organizaciji HPS-a i planinarskih društava 
Ličko-Senjske županije 29. i 30.9.2012. Teoretski dio, 4 školska
sata te ispit od 45 minuta. Nimalo lako ali uspješno. Predavači
iskusni članovi HPS-a. Praktični dio, rad na terenu, podjeljeni
smo po grupama. Radimo na obnovama staza, križanju puteva.
Vrlo zanimljivo ali i odgovorno. Staze dobivaju novi, svježi izgled.
Ispred PD Škamnice Brinje  u školi su predsjednik društva
agilni Gojko Crnković te članovi Đuro Šijan te Milan Maljković.
Spavanje i ukusna večera u planinarskom domu PD Željezničara
Gospić. Druženje uz pjesmu i kartanje, izmjena iskustava sa
članovima planinarskih društava iz Korenice, Zadra, Krka,
Rijeke i dr. Nedjeljno popodne bilo je rezervirano za podjelu
diploma i fotografiranje za uspomenu. Povratak kućama,
zakazana akcija markacije staze od spilje Siničić do Zarina,
kroz  šumoviti predio Škamnice  sa stečenim znanjem ove
vrlo korisne škole u izvedbi mladih i friško školovanih planinara.

                                                                                                                                                             Milan Maljković

Najviša točka koju su dosegli članovi PD Škamnice ove godine -
                                           Sauleck, 3086m

                               (Višnja Krznarić i Tomislav Zoričić).

  

Sauleck, 3086m, najviše mjesto na kojem se nalazi znak
                        PD Škamnica iz Brinja


 

                      PLANINARI NA MRKVIŠTU

 


     Planinarski savez Ličko-senjske županije organizirao je
dane Ličko-senjskih planinara na Mrkvištu od 27-29srpnja 2012g.
U planinarskom savezu Ličko-senjske županije nalaze se sljedeća društva:

PD ZAVIŽAN SENJ ,  PD RAJINAC KRASNO ,

PD GROMOVAĆA OTOČAC ,  PD ŽELJEZNIČAR GOSPIĆ

PD MRSINJ KORENICA ,  PD ŠKAMNICA BRINJE

PD PUP PANOS KUTAREVO ,  PD VISOČICA GOSPIĆ

PD CRNOPAC GRAČAC ,  PD PRPA BAŠKE OŠTARIJE

 
Planinarska kuća Mrkvište 1276m n/m nalazi se nasred prostrane
čistine na račvištu cesta od Krasna prema Štirovači i Alanu.
To je nekadašnja lugarnica koju su uredili članovi pd Zavižan
iz Senja.
U kući ima 55 kreveta te kuhinja i boravak a okoliš je velik i uređen
(svaka pohvala vrijednim planinarima iz Senja injihovoj predsjednici
Nedi)Članovi našeg društva dogovorili su odlazak u subotu 28-og u 08h ,
a prije je dogovoreno sa predsjednikom saveza Davorom Prpićem
da čemo mi kuhati grah (naš brinjski sada već čuveni je        najbolji) ,
pa smo tako krenuli kombijem (punim namirnica i kotlova)Davor Borić –glavni kuhar ,Ljubica i Jure Borić, u jednom autu 
Tom i Višnja u drugom Gojko,Bob i Vesna.Vesela kolona je na
Krasnu popila kavu te se uputila na Mrkvište u srcu Velebita.
 
Dan je bio prekrasan.Na Mrkvištu su nas dočekali Tamara i Josip,
a tamo je  bio Goran i njegova ljepa obitelj i članovi "Razbijača čaša"
(u majicama pd Škamnice).a bilo je planinara iz čitave Like, te
gostiju od svakuda.Bilo je puno pozdrava i pusa,a onda su neki
od nas krenuli kuhati ,a neki su otrčali zauzet mjesta za spavanje.

Nakon što smo se smjestili nas petero (Tom,Višnja,Vesna,Bob
i Gojko)Otišli smo se popeti na Veliki Kozjak.Bob je bio presretan
po prvi putana toj visini i kamenu (živi u Nizozemskoj).Pogled na
Velebit i otoke sa te visine je doslovno prekrasan.Na vrhu smo se
malo okrijepili,odmorili te slikali za uspomenu a onda lagano natrag.

Kada smo se vratili na Mrkvište bilo je već oko 150 planinara a

bio je kuhan i grah.Jelo se,družilo a počeli su i pozdravni govori

Davor Prpić-predsjednik saveza L-S planinara,Tomislav Čanić-

dopresjednik HPS-a, a poseban pozdrav dobili smo od našeg

starog prijatelja Branimira Blaževića-Brane (92g) iz Mrkoplja,

najstarjeg aktivnog planinara.

Nakon pozdrava počela je i svirka do sitnih sati ,a u međuvremenu

su se pekle i ribice. Sve u svemu bio je to jeda prekrasan dan.

Sljedećeg jutra nakon doručka pozdravili smo se i zahvalili

domačinima, te krenuli dalje, Tom i Višnja-Južni Velebit a nas troje

Alan,Buljma i Zavratnica.

Kako nam je bilo pogledajte u foto albumima.

                                                           Vesna Crnković

   



                              TRIGLAV

Dana 6. srpnja 2012., priključili smo se (Igor i Maja)
PDS “Velebitu” iz Zagreba u organiziranom pohodu
naTriglav. Okupljanje je bilo na pakriralištu pored Stare
Save, a pokret u 18:15. Nakon trosatne vožnje, stigli
smo na odredišta i smjestili se u Šlajmerjev dom , gdje
smo bili oduševljeni pronalaskom bouldera u potkrovlju  i
nakon kratkog “treninga” otišli smo spavati.

U organizaciji PDS “Velebita”  bile su ponuđene tri
rute pod vodstvom Dorjana Klasnića, Marka Ivanuša i
Alena Brezoveca. Iako je bilo u planu da se ide i rutom
čez Plemenice (Bamberg), zbog toga što nije bilo
 zainteresiranih  (osim nas  dvoje) nije se išlo.
Tako da smo se nas dvoje drugo jutro, u dogovoru
s vodičima, uputili sami.

Nakon kratkog doručka, u 5:50 krenuli smo na naš pohod.
Nakon 2,5 sata hoda u samoći do Luknje, pred ulazom u
 prvu feratu naletili smo na čep – bus Slovaka/Čeha.
Tako da smo se odmorili i duže od planiranog i nakon
nekih  40 min tek došli na red. Zatim nam je usljedilo izmjenjivanje osiguranih i neosiguranih dijelova uspona,
 sa predivnim pogledom na nacionalni park. Uz nekoliko
kraćih i jednom dužom stankom za ručak te naslikavanja,
stigli smo do predzadnjeg uspona za sam vrh. Nažalost do
tada se poprilično naoblačilo. Oblaci su se počeli skupljati
oko vrha negdje oko 11-12, pa dok smo se mi uspeli oko
15:30, bilo smo u oblaku. Iako nismo mogli uživati u pogledu,
 to nije umanjilo naše oduševljenje što smo stigli na vrh.
Nakon nekih pola sata odmora, krenuli smo prema našem
cilju za tu večer – planinarski dom na Kredrici. Zbog velike
 gužve u oba smjera na ferati, trebalo nam je oko 2 i  pol
sata do doma. Stigavši, pojeli smo toplu, kuhanu večeru
(izmakle su nam zadnje palačinke za par minuta :P)
i oko 20 sati umorni i zadovoljni, zaspali smo tvrdim
snom do jutra.

Ujutro smo dočekali ostatak ekipe koji su spavali u
Staničevom domu.Oni su tada krenuli prema vrhu,
a mi prema mjestu gdje nas je bus čekao, dolina Krma – Kovinarska koča. Za vrijeme spuštanja uživali smo u
predivnom krajoliku i jednom krdu kravica sa jednom
ovcom koje su upotpunile alpski ugođaj (iako niti jedna
 nije bila ljubičasta :P).Do 20:30 smo se svi okupili, tako
da smo oko 21 krenuli natrag prema Zagrebu, gdje smo
stigli iza ponoći.

Bili smo iznenađeni da smo sreli nekih 50-ak ljudi na
toj ruti za koju su nam rekli da ćemo sresti par planinara
ili možda i nikoga. Iako ima dosta hodanja, preporučili
bi svakom željnom avanture i malo penjuckanja  uspon
naTriglav rutom čez Plemenice (Bamberg).

 Igor Maljković

                      Biokovo 22-24.6.2012

Nakon nekoliko odgoda zbog različitih tehničkih poteškoća na

red je došla i ljepotica Dalmacije-Biokovo..... ili na latinski

Mons Slavorum (planina Slavena)

Biokovo je najviša i najduža planina u Dalmaciji.

Ono također spada u red najljepših i najprivlačnijih primorskih planina.

To je poslije Velebita najduža, a poslije Orjena najviša primorska planina,

sa vrhom Sv. Jure (1762 m). Na Biokovu se ističe nekoliko izrazitih

vrhova poput: Sv. Ilija (1640 m), V. Troglav (1659 m), Štropac (1450 m),

 Kimet (1536 m), Vošac iznad Makarske (1422 m) i drugi.

Posebnom strminom i okomitošću vapnenačkih grebena Biokovo se

ističe od Baške Vod do Podgore u duljini od 25 km. Na tom dijelu, također

sivo i golo, Biokovo se okomito nadnijelo nad Makarskom rivijerom.

To maloj rivijeri daje posebnu draž, pa se tako Makarska rivijera ubraja u red

 najljepših turističkih središta, ne samo u Dalmaciji nego već i na širem području.

U širem smislu Biokovo se pruža od prijevoja Dubaca kod Brela

prema istoku do donje Neretve. Prema tome Biokovu pripadaju

Susvid (1155 m) i Rilić (838 m), koji se nastavljaju na kršni Centralni masiv

Biokova, jugoistočno od Podgore do Ploča.

Planina Biokovo je kroz povijest promijenila različite nazive.

Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama, koje su ga okruživale.

Nije nam poznato kako su sve stariji narodi nazivali ovu osebujnu planinu.

Od vjerojatno više naziva, koje su od iskona davali ovoj planini, danas

znamo za tri, što su ih tijekom stoljeća stvorile grčka, latinska i hrvatska kultura.

To su nazivi: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. Prva su dva naziva dali strani ljudi,

dok je samo treći naziv autohtoni, domaći jer su ga stvorili domoroci, koji tu

žive preko trinaest stoljeća.

To je trebao biti izlet u suradnji sa planinarima iz Gorskog kotara ali nakon

 njihovog odustajanja sve je ostalo na Pd Škamnici. 7 članova našeg društva

Tom, Višnja, Gojko, Vesna, Igor, Maja i Krešo uputili su se u

petak 22.6.2012.god u Dalmaciju na Biokovo.

Vožnja je počela u Brinju i sa dva zaustavanja na odmorištu Zir i u gradu

Makarskoj gdje smo  nadopunili zalihe krenuli smo u vrleti Biokova.

Nakon ulaska u Park prirode Biokovo gdje smo se kako i priliči pravim

planinarima javili djelatnicima parka o dužini i mjestu našeg boravka

krenuli smo sa vožnjom u unutrašnjost Biokova u nadi da ćemo

pobjeći od vrućina koje vladaju diljem Hrvatske.

Pri dolasku na predio Ravna Vlaška na 1228 m/nm izlazimo iz automobila

i spremamo se na prvu turu-Kimet udaljen 2-2.5 sati hoda.

Po velikoj vrućini i sparini krenuli smo na taj pohod.



Vrh Kimeta odavde nije vidljiv, ali njegove krševite padine i vrh vide

se tijekom vožnje prema početnoj točki uspona. Pravog putokaza

za Kimet još uvijek nema, ali markacije su guste i dobre što nam

je vrlo važno s obzirom da penjemo težak krševiti teren, a prave

staze uglavnom nema. Staza je relativno položena, do vrha treba

svladati tek nešto više od 300 m nadmorske visine.
Najprije se krećemo kamenito travnatom stazom, koja vijuga uz zelene

vrtače, od kojih su neke ne tako davno bile obrađene. Potom uspon

postaje izraženiji, bez prave staze, po travnatim, stjenovitim,

a djelom i klekovinom obraslim područjem.
 

Nakon 2.5 sati hoda stigli smo na vrh Kimeta koji sa sa 1536 m najviši

dio Biokova u jugoistočnom dijelu te planine. Zadržavanje  na vrhu

Kimeta je bilo vrlo kratko, samo zbog slikanja i administracije (žigova)

i nakon 10 tak minuta uslijedio je povratak koji je također trajao 2 sata.

Nakon dolaska do automobila uslijedio je odmor i prijeko potrebna

rehidracija u trajanju od pola sata i polazak automobilima do pod Vošac

gdje nas i čeka naša baza za ovaj posjet Biokovu-Kuća na Vošcu koja

se nalazu na 1422 m/nm i ima jedan od najljepših pogleda uopće.

Kuća se nalazi na 20 min hoda od parkirališta i velikodušno su nam

je ustupili prijatelji iz SAK Ekstrem-a iz Makarske. Nakon 20-tak min.

hoda natovareni sa svime što nam je trebalo za boravak dočekalo

nas je vrlo ugodno iznenađenje-kuća potpuno uređena sa strujom ,

vodom i svime što je trebalo za ugodan boravak. Prijatelji iz SAK-a

su naravno na svojim leđima jer je to jedini način dopreme-kuću

opskrbili najvažnijim potrepštinama za naš boravak i za to im hvala.


 

U kasnijem razgovoru su nam rekli da su sav materijal za izgradnju,

uređenje kuće i sve što im je potrebno iznijeli na leđima što iznosi

oko 20 tak tona materijala uključujući i peć od 200 kg. Pogled sa kuće

je malo reći spektakularan-ispod kuće gotovo okomito dole 1400 metara

niže vidi se Makarska, malo južnije Tučepi a na sjever se vide ostali

impozantni vrhovi Biokova. Smjestli smo se vrlo udobno i nakon

rane večere i malo slikanja i večernjih pogleda prema dole krenulo

se na počinak jer drugi dan se kreće dalje u pohode. Nakon buđenja i

doručka Tom i Višnja su krenuli prema 1. 5 sati hoda udaljenom

području u potragu za jednim vrhom a, Vesna, Gojko i ja smo krenuli


 

na najviši vrh Biokova sv. Juru. Po dolasku na vrh obišli smo vrh i

kapelicu i obavili administraciju i polako se krenuli povlačiti natrag.

Vrijeme je i dalje sunčano i vruće. Pri dolasku pod kuću na Vošcu

uslijedio je opet uspon do kuće a usput smo uzeli i dio stvari koji nam

je trebao u kući. Malo kasnije su se vratili Tom i Višnja iz svog

istraživačkog izleta gdje su vidjeli divokozu dok su se Igor i Maja

zadržali na kući zbog lakše Igorove ozljede koljena.

Ostatak dana smo proveli u razgovoru o Biokovu i dojmovima koje pruža.

Jednako lijepe  i ugodne dojmove pruža nam kuća na Vošcu koju svima

najtoplije preporučamo kao i prijatelje iz SAK Ekstrema. Nakon ranijeg

buđenja i spremanja stvari pomalo napuštamo kuću i Biokovo i po  ranijem

dogovoru tražimo mjesto za kupanje koje pronalazimo u jednoj uvali prije

Omiša gdje provodimo vrlo ugodnih 3 sata, nakon čega krećemo

prema kanjonu Cetine. Dolaskom u Omiš skrećemo desno i ulazimo u

carstvo Cetine i njezin kanjon gotovo okomitih stijena koje oduzimaju

dah. Nakon nekoliko kilometara vožnje i nekoliko zaustavljanja

stižemo na područje Radmanovih mlinica gdje se odmaramo  1 sat u

hladovini stabala koje rastu uz Cetinu i uz šum Cetine koji djeluje

opuštajuće. Gledamo kajakaše i ostale koji uživaju u vožnji Cetinom i 

odlazimo prema svojim domovima. Nakon 3 sata puta stižemo ugodno

i sigurno svojim kućama puni dojmova i sa mišlju da moramo

opet u pohode Biokovu.

Još jednom hvala prijateljima iz SAK Ekstrema na njihovoj gostoljubivosti

                                                                                       Krešimir Oršanić

PD Škamnica iz Brinja ima u planu vrlo zanimljiv izlet -
Biokovo.To je uz Velebit možda naša najzanimljivija
planina koja je slijedom toga i park prirode. Planirani
termin je 22-24 lipnja.

Izlet će biti realiziran u suradnji s planinarima iz
Broda na Kupi u Gorskom Kotaru. Planirana tura
izgleda ovako: U petak, 22 VI u 7h kreće grupa planinara
iz Brinja i negdje oko 8h bit će na odmorištu Zir na autoputu
za Split. Tamo bi se trebali naći s Goranima
(koji slijedom toga trebaju krenuti od kuće već prije 6h).

Zajedno se vozimo autoputom do Šestanovca, a zatim do
Brela na obali i Makarske. Nakon toga slijedi vožnja
Biokovskom cestom do info kućice Ravna Vlaška odakle
krećemo na prvi uspon - na Kimet, 1536m, najviši
vrh Biokova na južnoj strani.

Uspona je 2 -2,5h. Kimet je KT Hrvatske planinarske
obilaznice. Nakon povratka istim putom nastavljamo vožnju
do podnožja Vošca, 1421m, također KT HPOa.
Do vrha ima dvadesetak min.uspona i na njemu se nalazi
planinarska kuća društva SAK Extrem iz Makarske
u kojoj je noćenje.
Vošac je jedan od najspektakularnijih vidikovaca Hrvatske,
jer se s njega vidi Makarska i primorje kaoiz aviona.
Ujutro nastavljamo vožnju do planinarske kuće

"Pod sv. Jurom", 1594m, u vlasništvu HPD Biokovo
iz Makarske. Odande je do vrha Biokova Sv. Jure,
1762m (KT HPOa) tzv. konopljanim putem oko sat vremana.
To je jedinstveni pl. put u Hrvatskoj i sastoji se od
debelog plastičnog užeta ravno

razapetog na dugačkim šipkama preko stijena. To je zapravo

zimski put za dežurne na TV odašiljaču na vrhu.Ukoliko

ostane slobodnog vremena obići ćemo još koju lokaciju ili

otići u Makarsku na kupanje.Vodič je Tomislav Zoričić i

može ga se nazvati na broj 098 476 108, kao i predsjednika

društva Gojka Crnkovića na br, 098 923 3626.

PRIJAVE NAJKASNIJE DO 17.06.2012 ZBOG
OGRANIČENJA MJESTA ZA SPAVANJE.

Tomislav Zoričić

           BIOGRADSKI STOL:

    Na poziv naših dragih prijatelja Roberta Pejića

(predsjednika pd Belveder) i njegove supruge Lidije,

prošli vikend otišli smo u goste u Biograd na moru.

    Tamo se održavao festival izvorne hrane,pića

gastronomskih delicija,izvornog suvenira i folklora

„dugi svehrvatski eno-eko-gastro-etno stol“

spojimo zeleno i plavo.

    Svečano otvaranje počelo je u petak 01.06.2012

u 19 sati na rivi. Bilo je postavljeno više od  1 km stola

na kojem je bilo više od 400 izlagača iz svih županija

iz Hrvatske, a bilo je i izlagača iz svih susjednih zemalja.

    Program se odvijao na dvije pozornice,na jednoj

su nastupali zborovi limene glazbe,klape i kudovi ,a

na drugoj svirka rock and roll bendova i ples za posjetitelje.
    Teško je opisati sve što se vidjelo: toliko boja,mirisa i

zvukova na jednom mjestu i toliko veselih ljudi.

  

Drugi dan u subotu kuhalo se na otvorenom.

Svoj štand imali su i naši prijatelji pd Belveder,koji su

kuhali planinarski kotlić ( odnosno oni su imali teću

na špakeru na drva, koji je bio atrakcija na rivi)

     Kuhali su i blitvu,bob,komorač sa krumpirom, jedna

varijanta a druga to isto sa dodatkom suhog mesa.

Vrijedne članice društva su spekle gomilu kolača i

sve to podjelilo se i pojelo u trenu.

Bilo je za prste polizat. Posebno bi pohvalila najmlađe

članice društva koje su vrlo vrijedno sudjelovale u

kuhanju i podjeli hrane.

    Na susjednom štandu bili su Mađari,oni su kuhali

poznati mađarski gulaš,kuhalo se još svašta:

paprikaš od pjetla sa knedlicama,slavonski čobanac,

kruh ispod peke,prisinac,poljički soparnik,rižoto od

plodova mora,bakalar na razne načine,školjke,

ribe iz marinade,kuhala se tog vikenda čičvarda,istarska

fritaja,pekle su se lepinje,fritule,žene iz Koprivnice su

donjele jela i kolače od koprive. Bilo je bezbroj vrsta

sira i vina.

     Dok smo sve to isprobali skoro smo eksplodirali !

U dobrom društvu vrijeme brzo prođe,pa tako je bilo

i ovaj puta. Pozdravili smo se i krenuli put Brinja.

     Hvala ljubaznim domaćinima Robertu i Lidiji na

gostoprimstvu i svim članovima pd-Belvedera na

nezaboravnom vikendu.

Nadamo se skorom susretu.

Vesna Crnković   

      
                                                       KOSTEL

Na 19. Kostelskom planinarskom pohodu (Slovenija) 26.svibnja 2012.
PD“Škamnica“ predstavljala je ekipa Mauhar-Tomac(3+3).

Kostelski planinarski put je kružna staza dužine 22km i 650 m
visinske razlike. Početak staze je u selu Fara (224m n/m) na lijevoj,
slovenskoj strani Kupe odakle smo krenuli, te preko zaseoka Planina
popeli se do uzvisine Stružnica (654m n/m). Tu se nalaze ostaci žičare
koju su tamošnji stanovnici koristili za dopremanje drva u dolinu. Od
Stružnice nam je trebalo još sat vremena do vrha Kuželjske stijene.
 
Uspon nije bio prenaporan, jer staza prolazi kroz šumu koja nam je
pružala ugodnu hladovinu, a i štitila od nekoliko iznenadnih pljuskova.

Sa vrha pogled nam se otvarao preko Kupe na našu hrvatsku stranu i
šumovite vrhove Gorskog kotara. Nakon predaha krenuli smo dalje,
jer su pred nama bile još dvije trećine puta. Za par minuta došli smo i
do otvora u stijeni „Okno“ za kojeg smo saznali da je to ustvari ulaz u
pećinu koja se tu nalazila i kojoj se strop urušio. Put nas je dalje vodio
do doline rijeke Kupe. Šetnja uz rijeku Kupu bio je najljepši dio pohoda.
 
Prolazili smo kroz nekoliko živopisnih sela, među njima i Kuželj koji je
rijekom i državnom granicom podijeljen na dva naselja. Jednim dijelom
pratili smo tok Kupe, po meni najljepše hrvatske rijeke, a istovremeno
se s druge strane strmo uzdizala stijena koju smo netom prije osvojili.
Pogled na stijene izazivao je nevjericu da smo nedugo prije toga bila
na njenom vrhu. Iako smo bili već umorni trebali smo savladati još jedan
uspon koji je bio prilično naporan jer je put vodio vrlo strmom padinom.

Nakon dobrih sedam sati hoda obišli smo cijelu stazu. Iako smo bili vrlo
umorni, nismo krili zadovoljstvo što smo savladali ovaj pohod 

        
                     
                        PD ŠKAMNICA NA OSORŠĆICI

     Pretprošlu subotu PD Škamnica je imala u planu svoj udarni
izlet ovog proljeća – Osoršćicu, najvišu planinu otoka Lošinja.
Za takav je izlet upravni odbor odlučio financirati prijevoz.
Nije čudo da se prijavilo tridesetak članova – od Gorskog Kotara
pa do Zagreba. Trebalo je krenuti u 5 sati ujutro – dakle doslovce
ranom zorom. Bilo je nužno radi obavljanja ture uloviti rani trajekt
iz Valbiske na Krku za Merag na Cresu u  7.15h. Vrijeme je bilo
prekrasno, tako da su nekima rasle zazubice pri pomisli na kupanje
nakon ture.  Put je, mora se reći, prilično dug tako da nije bilo
vremena za gubljenje i kad smo stigli u Nerezine – naše odredište,
neki su odjurili u turističku agenciju po propagandni materijal,
a svi zajedno na jutarnju kavu. Kod crkvice sv. Marije Magdalene
obavljeno je obuvanje gojzerica i posljednje pripreme i tura je
započela! Laganim tempom kroz hladovite šumarke i položenu
stazu dokopali smo se prve kontrolne točke – Počivalica, na
transverzali preko Osoršćice. Ona je na grebenu, kojeg smo se
manje-više držali skoro cijelim putom i odakle su pukli prvi
vidici na otok i Kvarner. Slijedio je oko sat i pol sve strmijeg
uspona grebenom po velikoj vrućini, a potkraj i prilično
eksponiranog do slijedeće kontrolne točke kapelice sv.Mikula.
To je možda i najljepše mjesto na planini, jer pogled puca uokolo
na sve strane i Kvarner je na dlanu. Ovdje je bio prvi veliki odmor
od oko sata i prva okrepa. Slijedilo je praćenje grebena mimo vrha
s odašiljačem do vrha Osoršćice – Televrin, 588m. Ovdje je obavljeno
ritualno slikanje za uspomenu svih planinara. Odande smo krenuli
dalje slijedećih sat i pol do planinarske kuće sv. Gaudent (tako
nazvanom po legendarnom Osorskom biskupu od prije tisuću
godina čijim zagovorom i molitvama na otoku više nema zmija otrovnica).
Ovdje je slijedio drugi odmor i većina se odlučila za porciju graha s
kobasom, a skoro svi na zasluženo mrzlo pivo! No tura ni tu nije
bila gotova, jer smo se morali zadnjom dionicom od sat i pol
dokopati cilja – grada Osora. Sveukupno nam je s odmorima trebalo
osam sati od Nerezina do Osora. Nažalost razgled Osora je zbog
poodmaklog vremena ostavljen za drugu prigodu. Šteta, jer se
tamo ima što vidjeti, a i čuti (ako imate sreću i zateknete se tamo
ljeti za vrijeme Osorskih glazbenih večeri). Zanimljivo je da je Osor
bio nekad vrlo važan grad i luka, a i sjedište biskupa. Nalazi se na
strateškom mjestu gdje je Cres najuži i gdje je prokopan kanal.
Po nekima još u rimsko doba, a po nekima i znatno ranije.
Danas preko kanala postoji most koji se dvaput dnevno zakreće
u stranu i omogućava prolaz jedrilicama i manjim brodovima.
Nakon osvježenja u moru hrabrih pojedinaca (tu se Mirko iskazao)
nastavili smo povratak i taman u 19h ulovili u Mergu trajekt.
Slijedilo je oproštajno piće u Senju i opća pjesma autobusa uz
vodstvo naše glazbene sekcije. Naposljetku Brinja smo se dokopali
oko 23h navečer. Premda su neki izjavili da im je to najteži izlet u
životu i da će dobro razmisliti slijedeći put, po svemu je to izlet
za pamćenje, kojem nedostaje samo kao cveba na kraju zajedničko
druženje s roštiljom. No to ćemo nadoknaditi prvom prilikom.
 https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/
PDSKAMNICAIZBRINJANAOSORSCICILOSINJ#

                                                                          Tomislav Zoričić - Tom

                                  KAMAČNIK 

Nedjelja, 22. IV 2012. provela je PD Škamnica vrlo konstruktivno.
Tragom prošlogodišnjeg uspješnog, vrlo obećavajućeg
natjecanja u kanjonu Kamačnik u spravljanju kotlića s gulašem,
donesena je odluka da se i ove godine odazovemo pozivu
turističke zajednice Vrboskog. Određena je kuharska reprezentacija
i strategija sudjelovanja. U reprezentaciju su ušli najbolji kuhari gulaša
Đuro i Stipe, a ostalih petnaestak članova je krenulo kao moralna
podrška. Stigli smo u nekoliko automobila i jednim kombijem.
Nakon prijave, dobili smo drva, tronožac i kotlić  kao i ostali
natjecatelji, a materijal je svatko od sudionika uz tajni recept,
donio svoj. Stipe i Đuro su se  odmah primili posla, a ostali su
krenuli u razgled kanjona. Uz nekoliko sati kišice prošli smo do
izvora i natrag prekrasnim kanjonom, a pri kraju se pojavilo i
sunce. Zadnji metri do cilja i završetka kuhanja prošli su uz
urnebesno navijanje, mahanje zastavama i trubljenje u vuvuzele!
Naravno šalim se.  Prosudbeni odbor je dobio uzorke svih kotlića 
i anonimno ih procijenio uz nervozno preznojavanje sudionika.
I gle! PD Škamnica izgubila je između 24 kotlića 3. mjesto za
 JEDAN bod!!! Kasnije smo u povjerenju saznali da je taj bod
dobila ekipa „Penzionirane crvenkapice“ iz Vrboskog. Ajd,
neka penzionerkama. A mi smo kotlić polizali! I dečki su još
napravili dodatno i prvoklasan roštilj. Svaka čast našoj
kuharskoj reprezentaciji. Osvjetlali su obraz Brinju! Nakon
svega otišli smo u ribički dom i uz oproštajno piće otpjevali
koloplet brinjskih i ličkih pjesama. Na kraju nismo odoljeli i
nasred ceste smo otplesali brinjsko gluho kolo. I vidimo se
opet uskoro na Lošinju na obilasku Osorčice.

Tomislav Zoričić - Tom

          KONJEVAČA I SADIKOVAC

Prošli vikend je bio jako aktivan za članove

našeg društva.Kao što ste već vidjeli u subotu

21.04.2012g osam članova je bilo na Rusovom

pohodu na Medvednici,a četri člana su istog dana

bili na južnom Velebitu,točnije bili smo gosti

kod pd Željeznićar iz Gospića,na njihovom danu

društva,koji se slavio u Baškim Oštarijama u

njihovoj kući „Vila Velebita“.

Dva člana došla su oko devet sati ujutro na mjesto

okupljanja podno Takalica,uz sam ulaz u Brušansku

Dulibu od kuda je krenuo pohod na Konjevaču 1381 m n/m,

uz vođenje stručnih vodića i pratnju HGSS-a.

Vrijeme je bilo poprilično loše,hladno,oblačno i vjetrovito.

Staza je bila strma i jako skliska zbog obilnih kiša

(koje su danima padale) i gomile lišća.

Ali ništa od toga nas nije obeshrabrilo.

Popeli smo se na vrh,ali na žalost ništa nismo vidjeli

od niskih oblaka i magle.Malo smo se odmorili,pa

onda oprezno niz brdo do prijevoja koji vodi prema

Sadikovcu 1286m n/m.

Kad smo se popeli na vrh vrijeme se popravilo,razvedrilo

te smo bili nagrađeni sa prekrasnim pogledom na Liku,

more i otoke.

Opet je slijedilo malo odmora i puno fotografiranja.

Zadovoljni i sretni krenuli smo prema „Vili Velebita“

gdje smo se sreli sa druga dva člana našeg društva.

U 16.30h počela je svečanost u povodu 39-te obljetnice

postojanja Željezničara.

Iza toga smo svi prionuli na prvoklasni grah (ali za

nijansu ipak lošiji od našeg brinjskog).

Iz nekih prostorija čula se dalmatinska pjesma,a iz prostorija

U dvorištu čuo se rock and roll,mladi su plesali,sreli

su se stari prijatelji a i upoznali  neki novi.

Uglavnom bilo je veselo a domaćini jako dobri.

U 18.00h počeo je sastanak upravnog odbora planinarskog

saveza ličko-senjske županije i dogovoreno je malo

iznenađenje za sve ličke planinare krajem sedmog

mjeseca na Mrkvištu-jedva čekamo.

Nakon toga predsjednik saveza gos. Prpić sfrigao je

brdo srdela koje su u trenu nestale.

Pomalo je došlo vrijeme da se pozdravimo s domaćinima

jer nas sutra čeka novi izlet i takmičenje u kuhanju

planinarskog kotlića u Vrbovskom-Kamačniku.

                                                         Tamara Lužaić.                 

                                    RUSOV POHOD:  

   
 

Nakon ugodne vožnje i neuspjelog pokušaja
kupovine u Draganiću (Nortland-ovo skladište ),
došli smo prerano a nismo mogli čekati jer
smo morali stići na start Rusovog pohoda,
stigli smo na parkiralište pored potoka Bliznec.
Prijavili smo se, platili startninu, okrijepili se ponuđenim
pićem, zategnuli opremu i kreenuli ------  Bikčevićevom
stazom prema KT 1 odmorište Njivice. Tamo smo ovjerili
dokumente pohoda, okrijepili se,
poslušali pohvale za pohod na Zarin i dalje uz brdo.
 
Prati nas ugodnovrijeme i eto nas na  Hunjki KT 2.
Ponovno "žigosanje", okrijepa pićem
i hranom, pa put vrha Sljemena. Putem se otvara prekrasan
vidik na Hrvatsko Zagorje, upoznajemo i skijaške staze 
(bijeli, plavi, zeleni i naravno crveni spust poprište
muške i ženske FIS utrke). Tu je i sami vrh 1033 mnm.
 
Polusatni odmor smo iskoristili da se sklonimo od
pljuska, po čijem prestanku udaramo žig vrha i upućujemo
se prema planinarskom domu Runolist KT3 cilj pohoda.
Ovdje uz živu glazbu i većdobro raspoloženje mijenjamo
"žigosani listić" za ovjeru kartona
pohoda. Kraće vrijeme smo uključeni u planinarsko veselje
a potom uz glazbu koja nas prati, spuštamo se stazom
br 17 do kombija. Na samom kraju u zadnjih 5 metara
bilježimo jedno lagano spuštanje na musculus
gluteus, bez posljedica.

Obavili smo i jednu kućnu posjetu u Dubravi po pozivu
drage nam gospođe Cvekove, koja nas je lijepo počastila,
puno hvala. I eto nas ubrzo u Brinju.


                                                                 Mirko Radotić

                  Hobotnica na Škamnici

Nakon velikih obaveza u proteklim tjednima

napokon je usljedilo i malo opuštanje.

15 članova društva u petak 13.04 okupilo se

u šumarskoj kući na Škamnici uz dobru hranu,

pjevanje,bočanje i igranje bele do sitnih sati.
Kako nam je bilo pogledajte slike.

TREĆI TRADICIONALNI PROLJETNI USPON NA ZARIN

Iako je prošlo tek nešto više od dvije godine od osnivanja
našeg društva , održali smo već  treći po redu  Proljetni uspon
na Zarin. Ono što je prije dvije godine bila naša želja,
polako se pretvara u stvarnost. Ideja da uspon na Zarin
postane tradicionalni, ostvaruje se i vjerujem da ćemo
slijedeće godine to definitivno potvrditi održavanjem
četvrtog uspona i to prve nedjelje u travnju 2013.

Treći proljetni uspon na Zarin održan je u nedjelju 1.travnja 2012.
Iako nam vremenska prognoza nije bila naklonjena, vjerovali
smo da nas vremenski uvjeti neće previše omesti u
organizaciji i održavanju  ovog događaja. Održavanje
našeg uspona objavljeno je u  Kalendaru planinarskih
aktivnosti  HPS-a, te su prve najave dolaska  počele pristizati
već u siječnju. Iz tjedna u tjedan se broj prijavljenih
povećavao i dostigao broj od oko  500 planinara koji
su najavili svoj dolazak.

Nedjeljno jutro osvanulo je tmurno, vjetrovito i hladno,
ali kad su došli prvi planinari i to oni iz najudaljenijih krajeva ,
članovi  HPD „Papuk“ iz Virovitice, svojim dolaskom više od
sat vremena prije službenog početka okupljanja, ohrabrili su
nas svojim dobrim raspoloženjem i rastjerali naše sumnje.
Nakon njih počeli su pristizati planinari i iz drugih bližih i daljih
krajeva Lijepe naše, i susjedne nam Slovenije, i ubrzo je sve
vrvjelo od živahnosti naših gostiju. Predsjednik našeg društva
Gojko Crnković pozdravio je sve planinare, zahvalio im na
odazivu te iznio program događanja.  Prije samog početka 
pohoda zainteresirani su mogli obići utvrdu Sokolac.
Ove godine organizirali smo  osim pohoda na Zarin i pohod
na Staro Brinje za one koji su željeli obići i taj vrh. Najbrži 
od sudionika savladali su uspon i silazak za nešto više od tri sata.
Po silasku planinari su se mogli okrijepiti uz već dobro znani
planinarski grah iz „lonca“ brinjskih planinara-kuhara na
brinjskoj placi, gdje se nastavilo druženje uz grupu „Bijeli oblaci“. 

Na pohodu je ukupno sudjelovalo oko 450 planinara iz 30
planinarskih društava iz Virovitice, Zagreba, Biograda, Delnica,
Mrkoplja, Skrada, Rijeke, Gospića, Otočca, Senja, Karlovca,
Velike Gorice, Kutereva, Samobora, Kočevja i domaćina Brinja.
Posebno nas  veseli  dolazak  Marinić Ane i Frane iz Otočca koji 
se odazivaju svakom našem pohodu,  zatim mladih članova
Odreda izviđača Fortica također iz Otočca te našeg dragog
prijatelja Branka Blaževića iz Mrkoplja, koji  je bio i najstariji
učesnik našeg pohoda već drugu godinu zaredom. Najmlađi
sudionik bio je trogodišnji Viktor  iz Zagreba, a najmlađi učesnik
našeg društva bio je Bruno Mauhar (6 god).

   
 
Najstarijeg i najmlađe sudionike nagradili smo prigodnim
poklonima. Isto tako raduje nas činjenica da se našem pohodu
vjerno odazivaju planinari sa
dugogodišnjim  planinarskim  iskustvom i mnogo osvojenih
vrhova i koji su do sada sudjelovali na sva tri pohoda.

Dobrom raspoloženju i ugodnoj zabavi pridonijeli su i
Brinjaci-vlasnici konja koji su konjskim zapregama provezli
Brinjem oduševljene planinare, a da bi naši gosti ponijeli
nešto iz Brinja pobrinuli su se naši sumještani koji  su ponudili
svoje proizvode iz kućne radinosti.

Na kraju želimo zahvaliti svima koji su pridonijeli da naši
gosti ponesu iz Brinja lijepe dojmove, no najveću zahvalnost
dugujemo našim gostima koji su u naš kraj donijeli mnogo
vedrine i radosti , te nam time dali volje da slijedeće godine
isto tako održimo još  jedan pohod na Zarin.

Planinarski pozdrav do idućeg susreta.

                                         IVANŠČICA

   U subotu 17.03.2012g u sedam sati 9 članova našeg
društva krenulo je kombijem ski kluba (hvala im) na 
planirani izlet sa 14 planinara hpd Željezničar iz Zagreba
na Ivanščicu (1060m). Sa vodičima Tomislavom Zoričićem i
Višnjom Krznarić po sunčanom i jako vjetrovitom
vremenu u dobrom raspoloženju popeli smo se na 
vršnu piramidu. Nakon toga u Pasaričevoj kući malo smo
se pogostili i odmorili.



   Uz Planinarski dom "Pasarićeva kuća", na vrhu Ivančice
nalaze se i dva vidikovca. S manjeg vidikovca "Stričevo"
pruža se pogled prema Ivancu, Varaždinu i Međimurju.

   Na najvišoj koti Ivančice sagrađen je vidikovac „Piramida“,
visoka 10 metara. Vidikovac je bez premca po vidiku zbog
središnjeg položaja u Zagorju.

   Po silasku sa Ivanščice posjetili smo Lepoglavu i obišli
preljepu crkvu Svete Marije

   Gradnja crkve započela je oko 1400. godine s dolaskom
pavlina u Lepoglavu, a posvećena je 1415. godine. Crkva
i samostan stradali su 1481. godine u prodoru Turaka, a
ponovnu obnovu crkve pomaže hrvatski ban Ivaniš Korvin
koji je i sahranjen ispod glavnog oltara 1504. godine.

   U drugoj polovici 17. stoljeća crkva je nekoliko puta
pregrađivana i dograđivana. Crkva je barokizirana gotička
građevina. Unutrašnjost crkve bogata je baroknim
namještajem, drvorezbarijom, baroknim oltarima i freskama
Ivana Krstitelja Rangera.

   Prepuni dojmova još smo stali na oproštajno piće sa
našim prijateljima u trgovačkom centru u Začretju.

   Kako nam je bilo pogledajte u foto albumima.
Planinarski pozdrav do slijedečeg izleta.

    


 

                                         RADNA AKCIJA:




U nedjelju 11.03.2012 organizirana je i odrađena akcija
uređenja jednog dijela staze prema Zarinu. U sklopu radne
akcije održana je i ekološka akcija u kojoj su vrijedni članovi
pd Škamnice sakupili nekoliko vreća raznog smeća od
plastike,staklenih boca pa do životinjskih koža koje ljudi
nekontrolirano bacaju.I ovim putem zamolili bi ljude
da ne bacaju smeće po prirodi nego u za to postavljene
kontejnere ili kante za smeće.U akciji je sudjelovalo deset
članova koji su se nakon odrađenog dana malo počastili
sa roštiljom na šumarskoj kući i na samom kraju dana kod
Ljubice na kavi.
Kako smo se proveli pogledajte u foto albumu.



                                     MASKIRANI BAL

I u ovoj godini točnije 04.02.2012g održali smo još jedan
od uspješnih balova. Usprkos jako lošoj vremenskoj prognozi
i nemogućnosti da nam dođu u goste maske iz okolnih
mjesta održali smo bal. Uz jako dobru muziku banda "Harmony"
iz Ogulina i oko 140 ljudi ludo smo se zabavljali do jutarnjih sati.
Pogledajte slike kako bi bolje doživjeli atmosferu na balu.



Pozdrav od ekipe do neke druge godine i nekog drugog bala.
 

                     OBILAZAK PETROVE GORE  22.01.2012g


U nedjelju 22.01.2012g četvero članova društva krenulo je
i obišlo svih osam kontrolnih točaka planinarske obilaznice
na  Petrovoj gori.

Nekad se ta gora nazivala Gvozd što znači šuma.
Nakon velikog boja između Mađarske vojske na jednoj
 strani i Hrvatske vojske pod vodstvom Kralja Petra Svačića
 na drugoj strani na toj gori poginuo je Hrvatski Kralj
Petar Svačić te je po njemu ta Hrvatska gora
dobila ime Petrova gora.

Spomenik na Malom Petrovcu, visok 37 m te napušteni
komunikacijski toranj na Magarčevcu, koji bi lako mogao
postati planinarskom piramidom, osiguravaju izvrstan
pogled na neposrednu okolicu.

Ideja o izgradnji spomenika na Malom Petrovcu potiče
 još nakon završetka Drugog svjetskog rata pa je 6. svibnja
1946. položen kamen temeljac. S izgradnjom se započelo
 tek nakon 34 godine, sredinom 1980 godine prema
 idejnom rješenju hrvatskog kipara Vojina Bakića.
Otvorenje spomenika bilo je 4. listopada 1981. godine.

Veliki Petrovac, temelji značajnog pavlinskog samostana
 iz 14. st.; samostan su osnovali templari, vjerojatno 1303
 a pouzdan podatak da na tom lokalitetu djeluju pavlini je
 isprava iz 1328 bogati red sa bogatim posjedima pokleknuo
 je pred stalnim turskim nastojanjima sredinom XV. st.

Kraljev grob, po legendi, grob zadnjeg kralja hrvatske
krvi Petra Svačića; stradao je 1097., navodno na
Petrovoj gori, u sukobu za hrvatsko prijestolje sa
mađarskim kraljem Kolomanom.
Centralna partizanska bolnica, djelomično sačuvan
kompleks drvenih kuća,zemunica i groblja u
Pišinom gaju; nikad nije otkrivena i radila je sve do
svibnja 1945.; osim bolnice, tu je bila i tiskara lista Vijesnik.
Slike pogledajte u foto albumima.

                                                     17 POHOD NA KLEK

14 planinara u nedjelju 08.01.2012 g uputilo se na još jedan izlet
 i to na 17. zimski uspon na Klek. Po lijepom i sunčanom
vremenu u osam sati ujutrokrenuli smo iz Brinja prema
 Bijelskom gdje počinje jedna od brojnih staza na Klek.
Nakon jednosatnog uspona stigli smo do doma na Kleku,
gdje smo se osviježili, nahranili i krenuli na vrh. Nakon velike
gužve na stazi prema vrhu i dodatnih 40 minuta uspona
stigli smo na vrh. Nakon kratkog zadržavanja na vrhu počeo
 je i malo vremenski krači spust do doma gdje smo
 se okupili,malo zabavili uz pijesmu i kuhano vino. 
U popodnevnim satima lagano smo i mi sa ostalim
planinarima iz cijele Hrvatske krenuli prema Bijelskom
 gdje nas je čekao prijevoz.

I na kraju evo malo informacija o Kleku:




KLEK (1.181) je planina uz koju su vezane mnoge priče i
legende pa je zanimljivo odredište za djecu, ali i za odrasle.
Stijene na njezinom vrhu izgledaju poput diva koji se opružio i
zaspao na vrhu planine. Stara legenda kazuje da se za olujnih
noći na Kleku okupljaju vile, vilenjaci, ali i vještice koji u ponoć
plešu kolo i pjevaju.

Najpopularniji i najkraći uspon na Klek kreće iz sela Bjelsko (625 m)
 koje se nalazi desetak kilometara od Ogulina (323 m).
Do Bjelskog automobilom dolazite kroz Ogulin pa dalje
 u smjeru sela Jasenak.
Nakon sela Puškarići stižete u Bjelsko. Od Bjelskog kreće
jednosatni uspon prema planinarskom domu Klek (1.000), u kojem
 ne služe hranu, ali se možete osvježiti pićima i prespavati.

Klek se u planinarskoj literaturi često naziva kolijevkom hrvatskog
alpinizma tako da će i oni željni adrenalina doći na svoje. Djeci će
 posebno uzbudljiv biti uspon od doma do vrha -
 penje se po stijeni pridržavajući se za konop. Taj uspon
je preporučljivo izbjegavati
 za lošeg vremena kada su stijene klizave. S vrha puca pogled prema,Bjelolasici,Risnjaku,Bijelim stijenama pa čak, za lijepog
vremena, i do slovenskih Alpi.

S vrha se možete spusiti istim putem ili nastaviti dalje prema
 Klečicama (1.062 m), dvjema stijenama na koje se može
popeti kratkim, ali nemarkiranim i vrlo izloženim putem
(nije za djecu).

Tijekom ljetnih mjeseci pažljiviji promatrači mogu uz stazu
ugledati runolist - poznatu i zaštićenu biljku koju ne smijete brati!


Planinarski pozdrav i do skorog druženja na novom izletu.

                                            
.

Otvorenje sezone izleta na Kamačniku i natjecanje u pripremi planinarskog kotlića. - 17.04.2011

Planinari p.d. Škamnica sudjelovali su na 6. takmičenju u kuhanju kotlića i obilasku Kamačnika do njegovog izvora u dužini ode 3,2 km. U kuhanju kotlića prisustvovalo je 33 ekipe iz cijele Hrvatske i nakon teške odluke žirija pobijedili su umirevljenici iz Lukovdola a pd Škamnica zauzela je šesto mjesto što je izniman uspjeh jer smo sudjelovali na takvom takmičenju po prvi puta. Nakon završenog službenog dijela svi prisutni planinari pogostili su se sa izvrsnim kotlićima i ponekom kapljicom. Uz dobru glazbu i druženje do večernjih sati svi su sretni i zadovoljni otišli svojim kućama.

Zahvaljujemo domaćinima na odličnoj organizaciji i vidimo se dogodine.
Predsjednik PD Škamnica
Gojko Crnković

Tradicionalni 2. uspon na Zarin - 03.04.2011

Brojni planinari iz 30-ak planinarskih društava iz Hrvatske i Slovenije prisustvovali su na drugom usponu na Zarin. U ranim jutarnjim satima počeli su pristizati brojni automobili i autobusi na mijesto okupljanja u centru Brinja. Nakon prijavljivanja po prekrasnom jutru krenula je kolona od 530 planinara na vrh Zarin ( 828m ). Dva lagana sata šetnje do Vrha te kratko zadržavanje na vrhu Zarina i vidikovca Kozijak na toplih 24 stupnja. Povratak u Brinje trajao je nešto kraće oko 1 sat i 30 minuta. Po silasku u Brinje planinari su mogli razgledati zavičajnu zbirku općine Brinje i muzej u starom gradu Sokolcu.
Potom  je počeo ručak ( planinarski grah ) i prava veselica sa tamburašima i zborom pd Škamnica koja se produžila do noćnih sati.

Poseban pozdrav svim sudionicima drugog pohoda na Zarin i vidimo se dogodine u istom broju ili još većem u isto vrijeme ( prva nedjelja u travnju )

Živjeli!
Predsjednik PD Škamnica
Gojko Crnković